Već sa 18 godina udala se za Nenada, s kojim već 33 godine živi u srećnom braku i na dobar put je izvela sinove Nemanju (32) i Marka (28). Kao preduzetnica decenijama se bavi ugostiteljskim poslom, a od pre više od godinu dana ima radnju brze hrane u Starčevu, koja se već nametnula kvalitetom i korektnim odnosima prema mušterijama
Kako je odrastala mala Sneža?
- Odrastala sam u Beogradu, premda su mi baba i deda živeli u Banatskom Brestovcu, pa sam redovno dolazila vikendima i raspustima u to selo. Do pete godine oni su me čuvali ne samo preko leta, nego i maltene sve vreme, jer su tata i mama naporno radili. Otac je bio liftmonter i montažer, a mama je radila u opštini. Šta da kažem, za mene su Brestovac, ali i Pančevo, Starčevo, Omoljica, uvek bili nekako lepše nego sivilo Beograda. Inače, mnogo nas iz glavnog grada dolazilo je kod baba i deda na selo. A bilo je raznoraznih nezaboravnih doživljaja, jer smo kao deca bezbrižno uživali na Ponjavici i mnogim drugim predivnim mestima. Igrali smo žmurke, padali u koprive, palili vatre i pekli krompire, išli da krademo trešnje, šljive, jabuke... Pa, onda vožnja biciklom do Dunava, do kampa “Jabukov cvet“, a tih 6,5 kilometara nama je bilo mačji kašalj da odpedaliramo na biciklu i vratimo se. Najlepši period mi je ipak bilo leto, kada smo pored ostalog imali sladoledžiju. On je na biciklu prolazio kroz brestovačke ulice svakog dana u isto vreme, oko 7.30 do 8 sati, i na sav glas vikao “sladoleeed!“. A mi trčimo, kako bi što pre došli do omiljenih kugli poslastice. Ja bih to volela da uvedem u današnje vreme i verujem da bi to bilo interesantno.
Škola...
- Osnovnu školu sam završila u Beogradu, na Zvezdari, a zvala se “Ivan Goran Kovačić“ i važila je za treću po strogoći u glavnom gradu. Još jednom podvlačim da je kada poredim moje i odrastanje moje dece u Brestovcu, njima bilo mnogo bolje i zdravije. Ipak, i u Beogradu, tada si još nekako mogao da izađeš na ulicu, bilo je dece, igrali smo se prilično nesmetano i sve to do nekog perioda srednje škole. Već je krajem osamdesetih postajalo nebezbedno, pogotovo za žensko dete. Ali ja sam bila, što se kaže, u muškom društvu i uvek imala njihovu zaštitu, tako da s te strane nisam imala nekih problema. E, kada je reč o srednjoj školi, htela sam da budem pedijatar, da radim sa bebama, ali se to izjalovilo, pa sam upisala geološku i hidrometeorološku školu. Bez problema sam stigla do četvrte godine i lomila se da li ću da budem hidrogeolog ili arheolog.
Porodica...
- Međutim, tada sam upoznala današnjeg supruga, pa se sve promenilo maltene u trenu. Bila je to “ljubav na seoski način“: ili Nenad, ili ’ladan Dunav, što bi rekli. Na sreću, ipak je bio Nenad. U principu, kakvo je vreme bilo od tih devedesetih godina, mislim da sam donela najpametniju odluku uradila što sam se udala i otišla iz Beograda. Bez obzira što sam imala svega osamnaest. Bilo je to vreme kada je krenulo ono ratno stanje, one velike oskudacije, pa se u Beogradu, stvarno veoma teško živelo. Tako sam se udala 1993. godine, a godinu dana kasnije rodio se stariji sin Nemanja, pa onda 1997. godine i mlađi Marko. Inače, od prvog dana smo živeli u Banatskom Brestovcu sa svekrom i svekrvom i sve se lepo odvijalo.
Posao...
- Tih devedesetih smo držali prodavnicu i kafić u Brestovcu, da bi smo ih zatvorili oko bombardovanja. Potom smo se godinu dana malo sa svekrom i svekrvom bavili poljoprivredom, pre svega plasteničkom proizvodnjom, koja je bila i najprofitabilnija. Nakon toga, nekih osam godna radila sam u “Maksiju“ u Beogradu, svaki dan sam putovala i, što se kaže, od kasira došla do poslovođe. U nekom momentu, otišli smo u Pariz, kod kumova i tada sam presekla da ne vidim više sebe u tom poslu, jer je strašno malo plaćeno, a velika odgovornost. Uzgred, i sada tvrdim: da ne znam koliko god para imam, ne bih se nikada vratila da živim u Beogradu, jer ne može niko da zameni onaj mir kad uveče legneš i čuješ kreket žaba sa Ponjavice i crkutanje ptica.
Prodaja hrane...
- Tako smo 2019. godine, tačno 13. februara, za moj rođendan, otvorili “fast-fud“ u Brestovcu. Počeli smo čisto da probamo, a već posle nedelju dana smo otvorili i mesaru. I to je krenulo, ja ne mogu da vam objasnim, nisam očekivala takav odziv na 2.500 stanovnika, ali dolazili su nam iz Omoljice, Pločice, odakle već sve ne. Naziv firme je od početka bio “Bambalići“, jer su tako zvali mog supruga i devera po nekim beogradskim rukometaškim legendama, zato što su igrali nekad taj sport. A sada i moje sinove tako zovu. I to je sve super bilo dok nije korona zvanično proglašena. Mesara je nekako i radila od petka do nedelje, kad su ljudi dolazili u Brestovac da bi se sklonili iz grada, ali je “fast fud“ veoma loše poslovao. Mi smo se uporedo s time i dalje bavili i poljoprivrednom proizvodnjom, jer imamo sedam velikih plastenika za paradajz i 40 malih plastenika za papriku. Stoku ne gajimo, ali mnogo volimo pse i mačke, koje rado udomljavamo.
Širenje na Starčevo...
- Inače, mesara je još godinu dana radila i nakon što smo je zatvorili, otvorili smo lokal u Omoljici sledeće 2020. godine. Sin je hteo da ima svoj posao, da ima svoj dinar, iako je radio poljoprivredu, pa smo mu tako pomogli da otvori svoj biznis. E, onda smo čekali dve godine na dobru lokaciju u Starčevu, jer su nam ljudi odavde mnogo poručivali i mnogo smo im dostava dovozili. Jednostavno smo rešili da proširimo posao. I evo sad smo ovde suprug i ja, a plastenike smo prepustili mlađima. Tako smo u Starčevu već više od godinu dana. I ide, šta da kažem osim svaka čast! Da smo znali najpre bismo ovde otvorili. Prvo, što je mnogo veće mesto, drugo, što su nas ljudi stvarno tako lepo prihvatili. Imamo mnogo dostava, na šta se i najviše fokusiramo. Inače, dostavljanje je besplatno za porudžbine preko hiljadu dinara pa nagore. Uglavnom se poručuje roštilj i to za veselja, mada ima i porcija. Tako neko naruči tri palačinke i jednu pljeskavicu. Čak smo i sladoled letos nosili ljudima. Sve u svemu, imamo širok asortiman i mislim da su mušterije zadovoljne, jer se vraćaju.
Starčevo, danas?
- Oduševljena sam Starčevom i da se već nismo u Brestovcu toliko navikli, ne bismo morali ni da se vraćamo, već bismo radili ovde 24 sata.
Tako govori ova vredna žena, a Starčevcima poručuje:
- Veliko hvala što su nas tako lepo primili i što su stvarno korektni ljudi.
družio se
Jordan Filipović
