Print this page

Danijela Ratkov Žebeljan, naša sugrađanka: Živite zdravo i s uživanjem

02 March 2026
(0 votes)

            Još od daleke 2002. godine kafana “Đeram“ (otvorena svakog dana od devet do 23 sata), oaza mira smeštena na mestu gde se Pančevo uliva u Starčevo, sinonim je za dobar provod i uživanje. To je idealno mesto kako za poslovne sastanke, porodične ručkove ili druženje s prijateljima i voljenom osobom, tako i za nezaboravne večernje žurke uz tamburaše.

            Broj gostiju se iz dana u dan uvećava, što je najbolja ocena nivoa usluge, nesvakidašnje prijatnog ambijenta, ukusnih zalogaja i ljubaznog osoblja. U predivnoj cvetnoj bašti i toplo uređenoj unutrašnjosti, dekorisanoj brižljivo odabranim retro motivima, uz specijalitete kuće i bogatu ponudu pića, uživaće sva čula. U “Đermu“ postoje vaj-faj mreža i dva plazma televizora, a postoji i mogućnost pripreme hrane po porudžbini, kao i organizovanje proslava do sto mesta, po povoljnim cenama. Četvrtak popodne  rezervisan je za jela iz kotlića, a očekuju se i nova kulinarska iznenađenja. Ova kafana će u rubrici “Kafenisanje u Đermu“ biti domaćin i brojnim zanimljivim Starčevcima...

            Ekskluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novina“ je Danijela Ratkov Žebeljan, rođena 1974. godine u Pančevu, od majke LJiljane i oca Tomislava, uz još mlađu sestru Daliborku.

            Nakon osnovne škole, završila je Gimnaziju u Pančevu, a potom i Hemijski fakultet u Beogradu.

            Potom se zaposlila upravo u starčevačkoj školi, pa na Hemijskom fakultetu, a onda se vratila za nastavničku katedru, ali u gradskoj OŠ “Branko Radičević“. U međuvremenu je postala i spoljni saradnik u Ministarstvu prosvete.

            Pre osam godina zasnovala je, tada kao neki vid hobija, proizvodnju klica i mikrobilja, što je tokom vremena preraslo u porodični posao i firmu koja se zove “Grina“.

            Sa suprugom Nenadom u skladnom je braku od 1999. godine, s kojim ima dva sina – Viktora (22) i Relju (18).

            Odrastanje i obrazovanje...

            - Odrastala sam u Pančevu, gde sam završila osnovnu školu “Vasa Živković“, koja mi je bila najbliža, jer sam živela u Gornjem gradu. Što se tiče naznaka o nekom mom životnom pozivu, bogami, u sedmom razredu škole išla sam na neko opštinsko takmičenje u hemiji, iako tada nisam znala čime ću se baviti. Zapravo, kada sam upisala Gimnaziju, razmišljala sam o tome da budem lekar. I u trenutku kada je 1993. godine došlo vreme za odlazak na studije, to su bile te lude godine, bilo je neko zlovreme i period rekordne inflacije. I tako sam tada upisala studije medicine, ali kao samofinansirajući, a uporedo s tim i hemiju kao redovan student. I onda je materijalna situacija bila takva da sam odlučila da nastavim studije na hemiji, a ne na medicini, što je bila moja primarna želja. I završila sam hemijski fakultet, a kada sam dobila diplomu, moje prvo zaposlenje bilo je 2001. godine, baš u starčevačkoj osnovnoj školi, gde sam provela nekih godinu dana.

            Rad u prosveti...

            - Meni je to bilo interesantno jer je to bilo moje prvo radno mesto. Zapravo, kada sam studirala, nisam ni razmišljala da ću raditi u školi, jer taj moj smer bio je više za istraživanje i razvoj, a tako se i zvao. I onda sam se zatekla u školi na predlog mentorke sa fakulteta. Tom radu s decom sam se kasnije vratila, nakon što sam kratko vreme radila na hemijskom fakultetu kao stručni saradnik. I onda, kada sam se porodila s prvim detetom, ponovo sam se zaposlila u školi, jer mi je prijao taj rad sa decom. Međutim, to više nije bilo u Starčevu, već u pančevačkoj  Osnovnoj školi “Branko Radičević“. I ja se sve vreme, a to je sada već 22 godine, vodim da sam radila u školi. Bilo je mnogo lepih trenutaka, pa sam beležila i uspehe sa učenicima na raznim takmičenjima. Taj rad mi je prilično odgovarao, jer su deca bila vrlo zainteresovana. Sada su možda malo manje, ali ne pamtim to kao nešto što mi je bilo opterećujuće, niti sam imala nekakva loša iskustva ni sa učenicima, ni s roditeljima.

            Ministarstvo...

            - Pored toga, već oko 15 godina, ja sam spoljni saradnik Ministarstva prosvete. Tako da sam i sa te strane angažovana, pa sam, između ostalog, odlazila u obilaske časova drugih nastavnika. Poslednjih godina pratim samo tok završnog ispita u školama poput starčevačke i drugih u okruženju. Međutim, kada sam se porodila sa starijim detetom, takvo radno vreme i veliko radno angažovanje supruga, iziskivalo je da ipak odlučim da se vratim u školu, jer sam tu imala malo veću fleksibilnost.

            Porodica...

            - Supruga sam upoznala još za vreme studija, tačnije tokom treće godine. On je bio “mašinac“, ali se družio s nekim mojim društvom iz Gimnazije. Tako da je to studentska ljubav, koja traje sve do sada. Zapravo, zajedno smo od 1997. godine, a dve godine kasnije smo se uzeli. Eto, sledeće godine će biti 30 godina od naše veze i tu ništa ne bih menjala. Prezadovoljna sam i kada su naša deca u pitanju.

            Privatni posao proizvodnje klica i mirkobilja...

            - Pre osam godina počela sam privatni posao uzgoja klica, a potom i mikrobilja. To je bilo najpre iz hobija, a kako se stvar razvijala u tome mi se priključio i suprug, da bi smo registrovali i poljoprivredno gazdinstvo pod nazivom “Grina“. Ono što razlikuje ovu proizvodnju od obične poljoprivredne jeste jedan nivo uslova koji treba da se obezbedi, a tiče se higijene, pogotovo kod proizvodnje klica. Kada sam počela stvarno nisam mislila da će to prerasti u bilo kakva biznis. Inicijalna ideja u to vreme bilo je to što se stariji sin bavio triatlonom, pa sam pokušala da nađem nekakvu hranu koja će mu prijati pogotovo kad je trka. Dakle, tragala sam za nečim što mu obezbeđuje energiju i nastojala da mu poboljšam ishranu. Najpre sam došla do toga da bih mogla da pravim takozvano biomleko, odnosno žitarice koje se kuvaju uz dodatak orašida, malo  cimeta i još ponešto, gde bi on to mogao da popije i da pojede na primer nešto što su klice sa visokim sadržajem proteina. Kasnije se to razvijalo u raznim smerovima, pre svega na mirkobilje.

            Porodični bizniz...

            - Suprug mi se priključio kada je završena pandemija kovida. On je odlučio da više neće da se vraća u korporacije za koje je radio 20 godina, jer to je za njega postalo previše stresno. I tako mi je rekao da misli da se od ovog mog hobija može napraviti neki posao. Složila sam se, kada je već bila takva situacija. I stvarno, moram da priznam, da sve što se tiče logistike i prodaje - nije nešto što sam ja poznavala. Tako sam i dan-danas zadužena za proizvodnju i da vodim računa o tom segmentu, jer radeći u školi nisam imala pristup tim informacijama koje je on imao dok je bio u korporacijama. Dakle, suprug je važan činilac u razvoju našeg biznisa. Mislim da je to mnogo doprinelo da mi od ovoga napravimo pravi porodični posao, jer ako je meni trebalo to nešto za klice ili neka mašina ili nešto da se napravi, to bi on uradio najbolje moguće. Ili, ako je u pitanju distribucija, on je uvek spreman da sedne u auto, da to odveze ili da pregovara o plasmanu. Sve u svemu, nijedan posao nije lak, ali mi  u ovome zaista uživamo.

            Starčevo…

            - Eto, već skoro 30 godina sam u Starčevu i time sam više života provela ovde nego u Pančevu. Navikla sam na život u ovom mestu i nije loše, jer ima mnogo prednosti. Recimo, stariji sin je student, a dobra veza sa Beogradom omogućava mu da relativno brzo i lako dođe do Pravnog fakulteta. Dakle, ne mora da tamo stanuje. S druge strane, takva infrastruktura dobro dođe i nama za posao, jer su nam žitelji Beograda glavni klijenti, pa relativno brzo stižemo do njih.

            Tako govori ova vredna, obrazovana i poštena Starčevka, a sugrađanima poručuje da se trude da žive što zdravije:

            - Mogu da kažem da imamo neku poruku koju šaljemo i na ambalaži naših proizvoda, a ona kaže da treba da se zdravo hranimo, da dobro spavamo, da duboko dišemo i jednostavno - da uživamo u životu. I još nešto: za dobar biznis nikad nije kasno. Mi smatramo da u kućnim uslovima svako to može da radi zarad sebe, jer tako zimi može da se obezedi hrana koja inače nije dostupna. S druge strane, sasvim ste sigurni da tu nema nikakve hemije ili bilo čega što čoveku može da naudi.

Jordan Filipović

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…