Intervju
TIGRAN KIŠ, PREDSEDNIK SKUPŠTINE GRADA PANČEVA:
Odbornici pokazali ozbiljnost
Naš sagovornik ističe zadovoljstvo dosadašnjim zasedanjima nove
Skupštine grada, ali ističe i manje pokušaje opstrukcije. Starčevo je
dalo primer ne samo ostalim naseljenim mestima, već i Pančevu, kako
treba raditi na razvoju infrastrukture
Do sada su
održane četiri sednice Skupštine grada, kakav je Vaš
utisak o tome kako
funkcioniše nova vlast i kako su bile organizovane protekle sednice?
- Rekao bih da
su svi odbornici pokazali ozbiljnost, od same prve, konstitutivne,
sednice do poslednje, kada smo usvajali Statut grada. Skoro da su stalno
bili prisutni svi odbornici. Čini mi se da odbornici pokazuju veću
zainteresovanost nego u prošlom sazivu, po pitanju tema o kojima se
raspravlja, tako što se argumentovano javljaju za reč. Dakle, rekao bih
da nova vlast dobro funkcioniše.
Znači li to da nije bilo opstrukcije?
- Naravno da
je bilo zloupotreba, koje su svojstvene sednicama, po pitanju
poslovnika. Mislim da su takve zloupotrebe bile ređe, osim na trećoj
sednici, kada je došlo do prekida, u situaciji kada su strasti bile malo
uzavrele, ali ipak je preovladao je demokratski duh. Naravno, ovo je
samo početak, ali ističem da ovo nisu bile četiri “obične“ sednice. I
sami znate da je odbornička većina “tanka“, čini je 37 odbornika. Sama
konstitutivna sednica bila je nabijena raznim emocijama sto je normalno,
jer se vlast konstituisala nakon skoro dva meseca vrlo složenih
pregovora, i u situaciji kada je Pančevo bilo prvi grad u Srbiji gde se
stvorila ovakva politička većina. Tako je bilo i na 4. sednici kada smo
usvajali Statut grada, jer neusvajanje Statuta povlači niz zakonskih
posledica za grad, pa je osim činjenice da Statut predstavlja osnov,
temelj za sve buduće aktivnosti, sama ta činjenica, izgleda, naterala
odbornike da budu odgovorni i konstruktivni u predlaganju amandmana.
Da li je trenutna “odgovornost“
odbornika svojstvena početku mandata ili mislite da će tako biti tokom
čitavog trajanja mandata?
- Nadam se da
ćemo razviti kulturu demokratskog dijaloga u Skupštini, da ćemo pojačati
disciplinu, da ćemo se svi zajedno izboriti da imamo bolje uslove za rad
i da ćemo na kraju ovog mandata ostaviti, sledećem sazivu, temelje za
dalje razvijanje tolerancije i demokratije na sednicama Skupštine.
Već imate zavidno političko iskustvo,
ali biti predsedavajući Skupštine grada je svakako novo iskustvo, kako
se snalazite, naročito kada je u pitanju zloupotreba govornice,
opstrukcija i slično?
- Protivno je
mom političkom stanovištvu da nekome oduzimam reč, ali protiv mog
shvatanja predsedavanja Skupštinom jeste i da dozvolim da se sa
skupštinske govornice čuju uvrede, lične prozivke i vređanja. Između
toga da bih voleo da dam reč svakome i da mu dozvolim da kaže ono što
misli, i toga što ne volim da čujem uvrede, bez obzira da li se one
odnose na ličnost ili na stranku, krije se prostor u kome mogu da
delujem. Bilo je iskakanja iz tog okvira, ali ono je svojstveno svakom
parlamentu. Moje snalaženje u takvim situacijama će, svakako, vremenom
biti bolje. Ne želim da kažnjavam ljude zbog onoga što misle, ali ne
želim ni da im dozvolim da vređaju ostale.
Na 3. sednici, prilikom izglasavanja
rebalansa budžeta, bilo je pritužbi na regularnost brojanja glasova,
dozvolili ste da se brojanje izvrši opet, nije li to suprotno Poslovniku
o radu?
- Opozicija je
izrazila ozbiljnu sumnju u to da je bilo podignuto 37 ruku. Nije
postojao nijedan način da se brojanje, koje je tek završeno, ponovi.
Predlog jednog od odbornika da se ponovi glasanje, kada je glasanje već
bilo završeno, bio je na neki način povreda Poslovnika. Skupština se
nakon toga jednoglasno izjasnila da podrži predlog da se glasovi ponovo
broje. Smatram da je to bila dobra odluka, jer bi najveća sramota bilo
ostaviti bilo kakvu sumnju da li je odluku podržao dovoljan broj
odbornika ili ne. Napominjem da smo do sada radili po privremenom
poslovniku, i da se upravo sada usaglašava novi poslovnik o radu
Skupštine. U Novom poslovniku mislim da će se sve odluke koje zahtevaju
apsulutnu odborničku većinu donositi prozivkom. Činjenica da se sve
stranke vladajuće većine zalažu za ovakvu izmenu, govori upravo o tome
da niko ne želi da bilo šta sakrije. Ipak, rekao bih da su u pomenutom
slučaju pojedinci iz opozicije koristili neprimerenu retoriku, a još,
kako se pokazalo, bez ikakvog osnova.
Odbornici su se i u ovom sazivu
susreli sa obimnim dnevnim redom, ako uzmemo u obzir da je ovo samo
početak, recite nam kakvi su vam planovi za dalju organizaciju, hoće li
biti obimnih dnevnih redova, dodatnih tačaka i materijala na ulasku u
salu?
- Po
Poslovniku, predsednik Skupštine sastavlja dnevni red i saziva sednicu,
ali da bi materijal bio spreman za sednicu Skupštine, prolazi određenu
proceduru i obradu. Stoji da sam, kad sam postao predsednik Skupštine
grada, obećao dve stvari; prvo, da ću zakazivati sednice češće, drugo,
da neće biti dodatnih tačaka. Za četiri sednice, obe te stvari sam
prekršio. Postoje realni razlozi zbog kojih sam to uradio; godišnji
odmori, Uprava nije radila, jednostavno život je mnogo brži od onog što
piše u Poslovniku o radu, a to je da materijal treba dostaviti 15 dana
pre zasedanja. Ukoliko, npr. izglasamo rebalans budžeta, onda je
normalno i da se omogući da se on i realizuje, sa te strane, dodatne
tačke, su više nego opravdane. Upravo pomenuti novi Poslovnik, trebaobi
da skrati rokove za dostavu materijala odbornicima, i automatski mislim
da će razloga za dopunske tačke dnevnog reda biti manje.
Iako su održane samo četiri sednice,
već se primetilo delovanje, tzv. “seoskog lobija“, odnosno neformalne
organizacije odbornika iz naseljenih mesta, kako gledate na to?
- Složiću se
da postoji određeni nivo saradnje između odbornika iz naseljenih mesta,
bez obzira na pripadnost političkim strankama. Takva vrsta neformalnog
organizovanja je normalna. Odbornici koji dolaze iz sela poznaju
problematiku naseljenih mesta bolje nego što to znaju odbornici iz užeg
gradskog jezgra. Oni se međusobno bolje razumeju i zajedno se zalažu za
rešavanje problema u naseljenim mestima. Od kada sam politički aktivan,
bilo je manjih sukoba između odbornika koji dolaze iz naseljenih mesta
sa ostalima. Bilo je različitih mišljenja, ali ta različitost nije
dovela do većih poremećaja u radu Skupštine, nadam se da će tako biti i
ubuduće. Zaista nemam ništa protiv takve saradnje, ne bi valjalo da svi
mislimo isto, a dobro je da uočimo različite potrebe građana u užem
gradskom jezgru i građana koji žive u naseljenim mestima.
Kakav stav imate po pitanju
decentralizacije i osnivanja gradskih opština?
-
Decentralizacija apsolutno da, spuštanje nivoa nadležnosti do
najsitnijih lokalnih samouprava, za to ću podići obe ruke. Građani treba
da imaju dodir sa vlasti najneposrednije, za takvu decentralizaciju,
zalagaću se i stranačli i lično. Ovo što se dešava u pokrajini nije
decentalizacija, to nije prenošenje vlasti do građana, već prenošenje iz
jednog centra moći u drugi. Za decentralizaciju, za koju me pitate, a
tiče se naseljenih mesta, svakako jesam. Mi smo proteklih 11-12 godina,
zajedno sa Demokratskom strankom pokazali da se iskreno zalažemo za
takvu decentralizaciju.
Da li ste u
dosadašnjem političkom angažovanju imali neposrednih kontakata sa
predstavnicima lokalne vlasti u Starčevu i ako jeste kakava je ta
saradnja?
- U poslednje
tri godine više puta sam bio u Starčevu. Često sam kroz njega i
prolazio. Poznajem mnoge Starčevce. Naravno da sam najviše kontakata
imao sa gospodinom Petrom Andrejićem, a stranački sa gospodinom
Miroslavom Gogićem. Rekao bih da je saradnja dobra.
Vaša poruka Starčevcima i
predstavnicima lokalne samouprave?
- Lokalna
vlast u Starčevu je zadala težak zadatak vlastima u ostalim naseljenim
mestima. Od devet naseljenih mesta, Starčevo je ubedljivo najviše
uradilo, pre svega na infrastrukturi. Hteo bih da, ovom prilikom odam
priznanje rukovodećim u Savetu mesne zajednice, kao i onima koji nisu na
rukovodećim mestima, jer su samo zajedno radeći mogli da postignu ovakve
rezultate. Želim da poručim da to ne treba da bude kraj, da Starčevo
treba da nastavi tim tempom. Ali bih isto tako želeo i da sva ostala
naseljena mesta krenu putem Starčeva i dostignu taj nivo.
Danela Maksimović
STIPAN ROGIĆ, VATROGASAC
Pola veka čuva Starčevo
Stipan Rogić
je rođen 1939. godine u Starčevu. Po završetku Drugog svetskog rata,
osnovno obrazovanje se svodilo na
nekoliko razreda, tako je i Stipan posle savladane pismenosti otišao na
zanat.
U to vreme u
Starčevu je bilo više zanatlija, a naš sagovornik se opredelio za
sarački zanat. Po završetku zanatskog školovanja, poslodavac je zatvorio
radnju, pa je Stipan ubrzo počeo da radi sa električarima. Nekako, pre
odsluženja vojnog roka, zaposlio se u Beogradu u kombinatu sportske
opreme “Sport“. Kasnije je radio u mnogim pančevačkim preduzećima, ali
ono što nikada nije promenio je - vatrogasna služba. Pedeset jednu
godinu je vatrogasac, u Starčevu, učestvovao je u bezbroj intervencija,
spasavanju ljudskih života i imovine. Jedan od nosioca najvišeg
vatrogasnog čina u starčevačkom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu. I
danas je aktivan vatrogasac. Kaže da će ostati sa svojim kolegama dokle
god bude mogao jer je to ono što ga održava u životu.
Kada ste postali vatrogasac i zašto?
- Radio sam
sarački posao, kada sam se prijavio 1957. godine u Dobrovoljno
vatrogasno društvo. Na mestu gde je današnja Osnovna škola nekada je
postojala takozvana “Piglerova radnja“ gde se proizvodila saračka
oprema. Malo je čudno zašto sam se prijavio za vatrogasca i kako sam
primljen. U to vreme nisam bio ni član omladinskog udruženja ni član
partije ali sam hteo da pomažem ljudima u nevolji.
Kako je tih godina izgledala
vatrogasna služba u našem mestu?
- Mnogo se
razlikovala od današnje, u svakom smislu. Tada su zaprežna kola vukla
pumpu, nisu postojali asfaltirani putevi pa čak ni kaldrmisani. Iako je
ljudstvo brojalo od trideset do 50 članova, tehnički uslovi nisu bili
kao danas. Nekada su vatrogasci organizovali balove, igranke a postojala
je čak i glumačka sekcija koja je igrala predstave po domovima kulture u
okolnim mestima.
Koliko su bili učestali požari u vašoj
karijeri za razliku od sad?
- Nema neke
bitnije razlike kad je takav vid nesreće u pitanju. Danas je dojava
požara mnogo brža nego nekada. To je bitna razlika. Efikasnost
protivupožarne službe u mnogome zavisi od brzine dojave pomenutoj
službi. Nekada nisu postojali telefoni, tehnika kojom smo raspolagali
bila je u mnogome zaostala od današnje. Nekada je Rimokatolička crkva u
Starčevu svojom zvonjavom obaveštavala vatrogasce da je u pitanju požar.
Sastajali bismo se u Vatrogasnom domu, pa pravac u spašavanje života i
imovine.
Da li se sećate neke posebno teške
situacije?
- Svaki požar
koji smo uspešno sanirali je bio teška i opasna situacija. Sećam se da
je u Partizanskoj ulici, pre dosta godina, izbio požar. Bila je jaka
zima i veliki mraz. Putevi su bili pod ledom a ispod leda veliko blato i
vagaši. Jako smo se namučili da dođemo do kuće koja je gorela. Muka je
bila i sa vodom koja se odmah ledila, moralo je nonstop da se pumpa kako
nebi smrzla. Jednom se desio i smrtni slučaj kada
je u jednoj kući u ulici Borisa Kidriča izgorela stara baka. Imali smo
zaista puno akcije u zaštiti imovine. Recimo, kada se upali pušnica,
slama, šupa... Ili kada u toku letnjih dana dođe sezona vršenja žita,
tada moje kolege i ja dežuramo dvadeset i četiri sata dok se sezona ne
završi. U vrelim letnjim danima su česti požari u ataru.
Koliko Starčevci mogu da se pouzdaju u
lokalnu vatrogasnu službu?
- Mi u
Starčevu imamo veliku sreću što nam je u neposrednoj blizini
rafinerijska vatrogasna služba koja raspolaže sa krajnje profesionalnim
voznim parkom. Prošle godine je uložen veliki novac u adaptaciju našeg
vozila koje zadovoljava nekim standardima. Ljudstvo u našem Dobrovoljnom
vatrogasnom društvu je puno puta pokazalo da je veoma ozbiljno. Nema nas
puno ali smo efikasni i dobro znamo svoj posao. Starčevo može da se
pouzda u nas.
Sada radite sa decom, pripremate ih za
takmičenja?
- Volim da
radim sa decom. Iako sam čovek u godinama i nisam više vitalan, volim da
prenosim znanje na mlade, oni su ti kojiće sutra spašavati živote i
imovinu. Nekada smo na takmičenja sa decom išli po celoj Jugoslaviji.
Sada je to malo drugačije, zbog nedostatka sredstava, ali naši najmlađi
vatrogasci prave odlične rezultate! Nema boljih u okloni! Radio sam
mnoge poslove u životu ali vatrogasnu služba je posao koji ću raditi
dogod sam živ.
Goran Milošević
Slobodan Boba Tomić, muzičar
Šmeker iz neolita
Kada se letos događao, može se slobodno reći, istorijski skup
starčevačkih rok mizičara, najveće ovacije upućene su jednoj skupini
prosedih i proćelavih “starih-mladića“, inače glavnih zvezda, tada
promovisane knjige “Rokeri iz neolita“. Za neupućene, to je možda bio
običan, istina malo jači aplauz, ali za ljubitelje pravog rokenrola, to
je bilo - ni manje, ni više nego hodočašće. Iako niko ne želi da umanji
uticaj ostalih učesnika u ovom činu centralna figura, kao što i obično
sleduje vokalnom solisti, gost je ove rubrike najstarijeg seoskog
glasila u okruženju.
Jasno je da
nema dileme da se može raditi samo o legendi starčevačkog rokenrola,
pevaču najstarijeg ovdašnjeg benda, poznaom pod nazivom “Bludi Flash“
(“Krvavo meso“) - Bobi Tomiću. Slobodan Tomić, rođen je 17. septembra
1952. godine u Starčevu, od majke Eme i oca Dragomira, kao drugi sin uz
starijeg Radivoja. Trideset pet godina je već ispunjen brakom sa
suprugom, takođe Starčevkom, Marijom, rođenom Đurišić. Iznedrili su dva
čestita i skromna mladića - Željka ('74.) i Ivana ('78.). Željko se
oženio i od pre neku godina ima sina, dedinog unuka - Iliju. Boba je
posle osnovne završio i srednju hemijsku školu u Pančevu. Radio je kao
kontrolor za naftu i naftine derivate u “Jugoinspektu“ do 75-e, zatim u
“Petrohemiji“ kao rukovaoc komandne table u PVC-u do 80-e, poslovođa
smene do 91-e, a od tada, pa sve do danas kao dežurni fabrike. Hobi mu
je pecanje, mada zbog “obaveza“ retko stiže. Tu je, naravno, i muzika,
kada se sedamdesetih bavio pevanjem.
Kako je odrastao mali Boba?
- To se
dešavalo u ulici Ive Lole Ribara u broju 10, kod negdašnjeg zabavišta.
Taj kraj je obilovao decom, tako da sam bio okružen velikim društvom
koje su činili pokojni Marko Petrović i njegov brat Steva, zvani Meha,
pokojni Nića Brašovan, Buda i Bane Trajković, Nikica Lapić i, naravno,
stariji brat Radivoje. Omiljeno mesto za dečje igrarije bilo je ispod
brega u Ritskoj ulici. Tu smo improvizovali igrališta za tenis služeći
se drvenim reketima i lopticama koje su, iako dosta veće, prilično
nalikovale na profesionalne. Igrao se i mali fudbal na poljanici do male
Ponjavice, gde su se redovno organizovali mini turniri. Bilo je i
ratničih igara - kraj protiv kraja ili “gornjani“ protiv “donjana“.
Okršaj se najčešće događao u šumicama u bagremaru, a sukobljavali su se,
uglavnom, srednjevekovni vitezovi, kauboji, indijanci, Nemci,
partizani... Moj brat je, recimo, preferirao da bude Viking tako što bi
od poklopca nekog bureta, dekorisavši ga, načinio štit na kome bio
nacrtan neki “rogonja“. Jesenji i rani prolećni period bili su
rezervisani za “špartanje“ po ritu koji se u ta vremena belio od gusaka,
pa smo išli za jatima tražeći jaja. Ja sam ih retko nalazio, ali sam se
redovno vraćao okvašen i blatnjav. Zimi je bilo aktuelno sankanje na
pomenutom bregu. Za nas je to bilo pravo ludilo, uživalo se beskrajno po
ceo dan, a kući odlazilo tek pro-forme. Kad zaledi mala Ponjavica onda
je na redu bilo klizanje i drvene sličuge sa armaturom. Nića Blazović
je, recimo, imao klizaljke od životinjske kosti, koje su bile podesnije.
Ja sam bio solidan klizač, a bilo je i onih koji su to doveli do
perfekcije. S druge strane, ponekad je dolazilo i do upadanja u tanak
led... Sve u svemu, nisam bio neko veliko spadalo, voleo sam da budem
svuda, ali nisam bio ekstreman ni u čemu. Što se kaže - bio sam ziheraš.
Slikovito, kod mosta na Nadelu skok sa belog kamena na visini metar, do
metar i po, bio je vrhunac moje kuražnosti. Brat je, opet, bio jedan od
značajnijih skakača, koji su skakali sa mnogo opasnijih pozicija, ali je
jednom prilikom u penjanju, okliznuvši se, izgubio zub.
Vaspitavanje...
- Otac bio
ekstremno strog, što sam spoznao puno kasnije uporedivši ga s
roditeljima druge dece. Kad mi je loše išlo u školi praktikovao je
zabrane. Za svaki odlazak se pitalo, a tu u je i, neizostavno, vremensko
ograničavanje. Bio je toliko strog da sam neretko biciklom odlazio u
PIK, gde je radio, da tražim odobrenje za bilo kakvo ozbiljnije
napuštanje kuće, jer majka nije imala ingrencije u tom pogledu. Ako bih
se, kojim slučajem i drznuo da to i uradim tada bih definitivno obrao
bostan. Kada sam jednom doneo dva keca, sevnula je pesnica, a posle i
“preki sud“ kroz svakodnevno prinudno čupkanje trave. Spolja gledano,
otac je imao izuzetan rejting kod prijatelja i poznanika, čak su mi i
mnogi zavideli na njemu. Dotle je kod kuće bio oličenje diktatora. Ipak,
posle mnogo godina, sa ove distance, “zameram“ mu jedino što me je lepo
vaspitao!
Škola...
- Kod, takođe,
jako stroge učiteljice Lele Mišković, pohađao sam prva četiri razreda.
Kao da mi je ta strogoća bila usud. Svi smo patili što nismo kod
učiteljice Mare Polak, jer je Lela kažnjavala peckanjem prutićem po
rukama. Ko izmakne dobije duplu dozu - a, kako da ne izmakneš, kad
onoliko peče! Ali, sveobuhvatno - bila je dobra učiteljica. Solidno sam
učio, uglavnom odličnim uspehom, a najveći problem mi je bila fiskultura
zbog problema sa urođenim isčašenjem kukova. To je posebno došlo do
izražaja u srednjoj školi, kada sam se, što zbog udaljenosti škole, što
zbog puberteta i razvoja kostiju, veoma umarao i teško podnosio
pešačenje. Mislim da sam tada napravio i najveću životnu grešku upisavši
hemijsku školu, što sam tek naknadno spoznao. To kod mene tako biva -
tek kad sve prođe, ja konstatujem da je nešto bilo pogrešio. Hemijska
škola je po meni najgori mogući izbor, pa sam kasnije i svojoj deci
izričito zabranio da je upišu, jer je zvanje hemijskog tehničara potpuno
degradirano. A desilo se sasvim slučajno kada smo se toga dana moj drug
Paja Rajković i ja uputili da upišemo Gimnaziju. Usput smo sreli jednu
drugaricu koja je tek završila prvu godinu hemijske škole. Pošto se sita
nahvalilka iste, ja sam se pokolebao i zaputio u suprotnom smeru. Prvu
godinu sam ponavljao iz cuga, pa sam posle razmišljanja o promeni škole,
ipak, nastavio, ali i kroz školovanje ustanovio da sam predisponiran za
društvene nauke. Prirodne nauke su mi bile pravi bauk, vukao sam kečeve,
ali na kraju kako-tako završio. Generalno, što se škole tiče imao sam
nedostatak ambicija i toga se nimalo ne stidim.
Druženje, izlasci...
- Družilo se
sa generacijom iz sela - pomenutim Pajom, Belim Bogutom, Franjom
Vlašićem (svi, na žalost, pokojni). Sastajalište nam je bila betonska
ograda u centru. Vreme se provodilo tako što se odlazilo na nadaleko
čuvene igranke u “diskoteci“, zatim u bioskop, a kasnije sa godinama i u
kafanu “Opatiju“. Ostajalo se do 11, 12 sati, slušao se tranzistor,
najviše Radio Luksemburg, “Veče uz Radio“ Nikole Karaklajića na Beogradu
1 i “Sastanak u 21 i 5“ Nikole Neškovića na beogradskom drugom kanalu.
Kasnije je krenuo Zoran Modli, a od literature jet u bio neizbežni
“Džuboks“. To su stvari uz koje sam stasavao i oblikovao ličnost.
Muzikom sam bio prilično opsednut, ali bez velikog preterivanja u
informisanosti. Bazirao sam se na ono što mi se na slušanje dopadne.
Prve ploče su bile “Help“ od “Bitlsa“ i “Paint it Black“ od “Stonsa“,
koje mi je poslala majčina tetka iz Nemačke, što se mom ocu nije mnogo
sviđalo jer je prezirao sve što dolazi sa “trulog“ zapada.
Bend...
- Kad sam
dobio gitaru u 6. razredu nisam, baš, bio revnosan u sviranju. Tek u
srednjoj školi, vraćajući se, povremeno sam svraćao u gradski park, gde
su u krugu muzicirali Radica Kings, Pikili i ostali momci iz bendova kao
sto su “Feniks“, “Kings“, “Haski“... Tu sam hvatao prve akorde, odnosno
“gde koji prst stoji dok se svira“. Uzeo sam brošuricu u Radio Centru i
pohvatao neke fazone, pa sam počeo i ja da po našem centru iznosim
gitaru i skrećem pažnju na sebe. Dok je većina u čudu to posmatrala,
neki su odobravali, pa se je, recimo, Franja Vlašić, čuvši kako
interpretiram pesmu “Lutka“ od Francuza Mišela Polnarefa opasno
“naložio“ na gitaru. Samo da napomenem da je on, po meni, najbolji
gitarista ikada u selu. Bar, do pojave Miljana Nedića... Početkom
sedamdesetih ušao sam u orkestar Doma kulture, koji je nastupao na
raznim manifestacija od kojih je najpoznatija bila takmičenje okolnih
sela, pod nazivom “Mikrofon je vaš!“. Tu smo se zatekli Paja, Franja,
Beli Bogut, braća Nikola i Pera Poljak i moja malenkost. Kasnije smo
počeli da sviramo igranke i tada smo i dobili naziv “Bloodi Flash“.
Probe su izgledale tako što se donese gramofon ili magnetofon, Franja,
koji je bio zadužen za “skidanje“, objasni Nikoli šta treba za bas, a
Beli je istovremeno hvatao ritam... Igranke su bile posebna priča, po
meni i do danas neprevaziđen provod. Igralo se, skakalo, ludovalo...
Repertoar za sve i svakoga, a rokenrol se utopio u sve to i svirao u
poodmakloj fazi igranke. A, onda neko vikne: - Ajde više, dosta
drndanja, dajte kolo! I, to je to - i tada su “narodnjaci“ bili većina.
Čak je i dobar deo članova orkestra bio naklonjen nekim takim zvucima.
Posle je došao za upravnika Mija Radojević, koji je insistirao na
uniformama, što nam baš i nije imponovalo. Ni lokalne političke
strukture, za razliku od današnjih, nisu bile naklonjene tim pojavama,
jer su zaključivali da se tu dešava nešto neprimereno. Ne baš jeres, ali
da “to“ definitivno kvari omladinu, nisu imali dileme. S druge strane,
dolazilo je i do nekih nesuglasica unutar orkestra, kao i ozbiljnije
životne obaveze, pa je sve to uslovilo da posle manje od dve godine
napustim aktivno muziciranje.
Posao...
- Počeo sam da
radim 14. marta 1973. godine u “Jugoinspektu“. Posle dve godine prelazim
u “Petrohemiju“, gde ostajem do danas. Zadovoljan sam kretanjem u poslu.
Sve do sada je funkcionisalo bez nekih velikih stresova, a čak mi
smenski rad nimalo nije smetao, za razliku od ogromne većine kolega.
Porodica...
- Već 13.
aprila 1974. godine oženio sam se Marijom. Željko se rodio u oktobru
iste godine, a 4 godine kasnije i Ivan. Pošto sam dobio stan, od 90-e do
99-e smo živeli u gradu, da bi se za vreme bombardovanja žena i ja
ponovo vratili u Starčevo, kod tašte i tu ostali do danas. Porodicom
sam prezadovoljan, ali ne znam koliko su oni zadovoljni mnome (smeh!).
Što se dece tiče, dobro su se snašli, Željko radi na radiju, a Ivan na
televiziji. Jednom rečju - nikada nisam imao problema sa njima.
Starčevo, danas?
- Sve
aktivnosti oko radova na kanalizaciji, gasifikaciji, asfaltiranju, su
veliki plus za sredinu u kojoj živim. Smeta mi neultura i nehigijena!
Često imam priliku da vidim neke besprizorne ljude kako iz kola izbacuju
kese sa smećem, što je ravno užasu! Smeta mi i što više nema bioskopa i
čitaonice.
I tako,
posle mnogo godina Boba je, u društvu svojih “saboraca“ iz benda, Nikole
i Pere i mladih pomagača, ponovo svojim neodoljivim šarmom izmamio mnoge
osmehe i aplauze. I, na opšte oduševljenje, posle odličnih kritika sa
avgustovskog hepeninga, ovi prekaljeni veterani će se najverovatnije
ponovo baciti na aktivnu svirku!
- Moja je
obaveza da neizmerno zahvalim svima koji su uticali na to da se obeleži
četrdesetogodišnjica rokenrola u Starčevu i što su, okupivši neke ljude,
stavili do znanja da je nekad, nešto postojalo! Za mene samog to je neka
vrsta susreta generacija. Opet, žao mi je što se neki nisu odazvali,
pošto ne vidim zašto jedan takav period života ne treba pominjati, jer
je, bar meni, to bio najlepši period u životu. Posebnu zahvalnost
dugujem Miljanu i Dacku, što su “trpeli“ mene i braću Nikolu i Peru
Poljaka, nekoliko meseci na probama.
Jordan Filipović
Vrh
strane
|