All for Joomla All for Webmasters

Željko Tuba, profesionalni vozač kamiona: Starčevo je za mene republika

04 February 2023
(0 votes)

            Ekskluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih“ je Željko Tuba, ro|en 10. juna 1977. godine u pančevačkoj bolnici (iako ceo život provodi u Starčevu), od majke Nade i oca Stanimira, uz još sestru Marinu.

            Osnovnu školu završio je u Starčevu, pa potom i pančevačku srednju mašinsku. Nakon toga radio je sve i sve svašta, jer je u svim vremenima, kako kaže, umeo i morao da se sna|e. Ipak, posle odlsužene vojske zaposlio se kao točilac na “Beopetrlovoj“ pumpi. Tamo je svakodnevno gledao kako promiču kamioni raznih veličina, obilka i kolorita, pa je žarko želeo da bude vozač tih grdosija. A kada nešto toliko želiš, onda ti se kao u svakoj (modernoj) bajci sve to lepo ispuni. Tako da Željko već oko deceniju i po krstari u tim kopnenim la|ama belosvetskim drumovima i uprkos brojnim iskušenjima i odvojenosti od toplog porodičnog gnezda i voljenog Starčeva, još uvek nema namere da osustane od tog posla prepunog izazova. Oženjen je Snežanom od svoje 18 godine, a ta ljubav iznedrila je dvoje dece - Kristijana (22) i Anastasiju (15).

            Kako je odrastao mali Tuba?

            - Potičem iz jedne prosečne radničke porodice, a roditelji se u se trudili da sestru i mene što bolje izvedu na put, iako nisu uvek i mali mogućnosti da ispune sve naše zamisli. Od malena sam imao želju da sviram i pevam, ali moji jednostavno nisu imali novca da mi kupe harmoniku, koja je tada bila papreno skupa. Sada na neki način doživeo satisfakciju jer sam to preneo na sina koji već uspešno svira i peva. Ipak, mogu da kažem da sam odrastao sam u lepom okruženju u Ulici 7. jula. Bio malo nestašan, pa je otac često morao da primenjuje oprobane vasitne metode koje su, kako kažu, “iz raja izašle“. Pamtim da da sam redovno odlazio u crkvu naročito kada je stizala trešnja u porti, što doduše tadašnji pop, čuveni Bratić, nije branio. Najviše sam se družio i kasnije se okumio sa Sinišom Vukovićem, a tu su bili i Milenko Mladenović, Velimir Rančić, Sr|an i Šojka Vuković, kao i LJilja Savanović i njen brat Đole i mnogi drugi. Bilo je i košarke, fudbala s pomenutom ekipom, kao i s Mikšom, Gošom... Sve u svemu, u našoj ulici uvek je bilo predivno druženja, što je ostalo i dan-danas, pa se redovno pozivamo i još uvek odlično slažemo.

            Škola...

            - U nižim razredima učila me Stana Popadić, a po uspehu sam osrednji, iako me škola definitvno nije previše zanimala. U prevodu, već tada sam bio vi|en za šofera, kad već nisam mogao da budem muzičar. U višim razredim odeljenjski starešina bio mi je Pera Dragojerac, koji nas je doveo u red, naročito vikendom kada smo radili na njegovim njivama. Potom je usledila srednja mašinska, iz koje sam izbačen. I to sasvim zasluženo. Naime, kada je profesorka istorije pokojnom Goranu Pećaninu i meni zbog nekog od mnogih nestašluka uzviknula “Zadnja klupa napolje!“, mi smo je doslovce poslušali i istog momenta izbacili nesrećnu klupu napolje, to jest, pravo kroz prozor. Srećom, pa je bilo prizemlje i niko u tom trenutku nije prolazio, pa nije bilo nastradalih. Naravno, izuzev nas dvojice, koji smo na pravdi boga munjevito najureni iz škole, koju sam kasnije završio vanredno. Podrazumeva se da mi je otac priredio “svečani  doček“ zajedno sa najvećom mogućom batinom. Ipak, kasnije sam školu završio vanredno...

            Mladost...

            - Krenuli su i učestali izlasci, uglavnom sa Pećaninom i Milenkovićem. I tu je bilo raznih provoda, kaa i svega i svačega, u šta spadaju i prve bravurozne  vožnje “fićom“. Tada se obično gluvarilo na takozvanom majmunskom ostrvu pored ambulante, ali najviše vremena provodili smo u čuvenoj diskoteci u Domu kulture. Tamo sam upoznao i buduću suprugu Snežanu i oženio se sa svega 18 godina. Sina smo dobili nakon četiri godine, a sedam godina kasnije i ćerku. Deca su mi veoma dobra, dok me supruga podržavala u svemu, pa i u odluci da počnom da radim kao vozač teških kamiona, što je podrazumevalo i dugotrajnija odsustva.   

            Vojska...

            - Nakon škole radio sam razne poslove, od fizikalija do šverca cigara, sve do vojske, koju sam služio u Baru 1998. godine, kao pešadinac. A kada je počelo da “kuva“ na Kosovu, to mi se uopšte nije dopalo, pa sam jednostavno preskočio žicu  i seo na voz u 22 sata za Beograd, gde sam pokušavao da se izvučem preko VMA. Može se reći da me šesto čulo nije izdalo, jer već sledećeg jutra moja jedinica otišla je na Kosovo i bila u prvim borbenim redovima, pa i u rovovima, a i neki su nastradali. Mene su kasnije vratili, ali su me poslali na stražu na Adu Bojanu. Tamo sam već iskoristio priliku da pravim pare, jer sam nastavio sa švercom cigareta. U to vreme bio sam i “kerovo|a“ i u sećanju mi je ostao blentavi vučjak kojeg smo zvali Car. Kad mu kažeš da ostane u rovu, dok neki ilegalci prelaze granicu, on je znao da iza|e i počne da se igra s njima umesto da ih goni.

            Posao...

            - Od 1998. do 2007. radio kao točilac na pumpi i svakodnevno gledao sve te silne kamione, a razgovarajući s vozačama došao sam na ideju da polažem na C i E. To sam i uradio i čekao priliku da u istoj, tada državnoj firmi dobijem priliku. Napisao sam molbu da me prebace na mesto vozača i nakon godinu i nešto dana najzad seo za volan. Tako sam dve godine radio u “Beopetrolu“, a najpre sam dobio neki mali kamion, jer nije to nije nimalo jednostavan posao. Kasnije sam prešao na veći od sedam-osam metara, a sada vozim i one od čitavih 17 metara. Najpre sam razvozio gorivo po Srbiji, pa sam sve vreme noćio kod kuće i uglavnom ima slobodne vikende. Definitvno je teško, jer ne smeš ni sekundu da se opustiš. Najteži mi je bio rikverc, pa sam morao da vežbam na hipodromu u svom autu s prikolicom koju sam kupio namenski samo kako bih vežbao. Ni to nije dovoljno da u potpunosti savladam tehniku, pa sam imao nekoliko udaranja, ali samo prilikom parkiranja. Bogu hvala, nisam imao ništa problematično na putu. Kasnije sam počeo da menjam firme i dosad sam radio u tri-četiri. Imam i slovenačke radne papire na deset godina, što je preduslov za dobijanje njihovog pasoša.

            Krstarenja kamionom po Evropi...

            - E, kada sam prešao na evropski nivo, vozio sam po Hrvatskoj, Sloveniji, pa Austriji, Nemačkoj, Engleskoj i zapravo po celoj Evropi Shvatio sam do je to ozbiljan posao koji traži pedantnost i obazrivost, gde moraš da budeš i doktor, psihijatar, mehaničar... Sve što nisam naučio u školi morao sam u vožnji. Strašno je stresno; ture su i po 10-15 dana, a zaglavljivao sam se u snegu, ostajao po dva-tri dana u hladnom, grejao se na sveću... I onda mi je jedini ventil, kada do|em kući i gledam da se maksimalno opustim. U Sloveniji sam počeo da radim 2014. godine i tamo provodio po dva-tri meseca, a deset dana sam bio kod kuće. Tada sam vozio uglavnom na ruti Italija - Engleska. Prolazio sam i čuveni La Manš i kroz tunel, koji je skup, pa sam zato češće išao trajektom. Inače, kroz tunel se parkira kamion na voz, a ceo prelazak traje oko 20 minuta. Kada se spuštaš oseća se jak pritisak i deluje kao da će glava da ti pukne svakog trena. Britanija mi se i najviše dopala, Škotska, pre svega Glazgov. U Londonu sam sreo i sugra|anina Marjana Đurišića s kojim sam tamo proveo ceo dan. S druge strane, u Britaniji je veliki problem za nas sa kontinenata, jer se vozi s leve strane i sve je kontra. Tako|e, ima i mnogo lopova, ali ja sam srećom samo jednom opljačkan i to na samom početku kada su mi u Italiji razvalili bravu i ukrali 700 evra i dokumente, pa nisam mogao da se vratim nekoliko dana. I tako, već neko vreme radim za firmu “Perić trans“ i ponovo vozim po celoj Evropi. Sve u svemu, nije loše, iako su odricanja veoma velika, ali odlučio sam da se bavim tim uzbudljivim poslom. 

            Starčevo, danas...

            - Starčevo je za mene republika, jer opština je malo, budući da smo to već odavno prevazišli! Naše mesto je odavno moćnije i u odnosu na mnoge gradove.

            Tako govori ovaj veoma sposobni, otresiiti, ali dobroćudni Starčevac, koji sugra|anima poručuje:

            - Starčevci su poznati po tome da se uvek rado pomažu i tako treba da ostane.

Jordan Filipović

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…