All for Joomla All for Webmasters

Slobodan Boca Jovanović, naš sugrađanin: Ljubavi i poštovanja, nikad dosta

02 April 2023
(0 votes)

            Ekskluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novina“ je Slobodan Boca Jovanović, rođen 9. avgusta 1954. godine u Starčevu, od majke Olge i oca Milorada, kao namlađi od trojice braće.

            Nakon osnovne škole i zanata, po povratku iz JNA zaposlio se u “Staklari“, gde je radio punih 30 godina. U međuvremenu je, 1992. godine, u sopstvenom dvorištu otvorio poljoprivrednu radnju, koju je prepustio svojoj mlađoj ćerki pre devet godina, kada je otišao u zvaničnu penziju, ali i dalje je aktivan u tom poslu. Kao mlad je trenirao  plemenite veštine boks i džudo, neko vreme i bildovao, a s druge strane interesovala ga je i umetnost, pa je voleo poeziju i napisao preko sto pesama.

            Oženio se u 24. godini sa Gražanom Barbarom, poreklom iz Poljske, s kojom je u harmoničnom braku podigao dve ćerke - Sofiju (43) i Mariju (40), a od njih ima unuke Milicu (13) i Jovanu (9), kao i Andreja (6).    

            Kako je odrastao mali Boca?

            - Imao sam srećno detinjstvo pre svega jer sam imao veoma dobre roditelje. Otac je radio u mlinu; imali smo i mnogo zemlje, a recimo uvek smo držali i po deset svinja. Mnogo se doduše i radilo, a roditelji su bili vredni i pošteni. Odrastao sam u kući na početku Ulice Borisa Kidriča, s dvojicom braće. Zapravo, bilo ih je trojica, ali se onog prvog i ne sećam, jer je umro kao beba sa samo šest meseci. Nažalost, i preostala dva brata preminula su  relativno rano - Dušan sa 42 godine, a Branko sa 59. Što se mene tiče, uvek sam bio veoma nemirne naravi i često pravio razne nestašluke. Tada bi otac umeo da me po kazni pošalje u mlin, gde sam kao manji dodavao džakove, a kada sam malo poodrastao, onda sam ih sam teglio. U to vreme u komšiluku je bilo mnogo dece, a sve slobodno vreme provodili smo na ulicama, koje su bile raskopane i blatnjave. Uglavnom smo se igrali “žmurke“, “klisa“, “kiš-kiša“, a bilo je tu i mnogo fudbala i odbojke. Društvo su mi mahom činili Vita Škrbić, Tihomir Mišković, Žara Milenković, Rajko Dimitrijević. Braća i ja nismo smeli ni da pomislimo da bilo šta ukrademo, pa čak ni trešnje, što je tada bila normalna pojava, pre svega zato jer je otac bio veoma strog. Ni majka nije bila popustljiva, ali je bila dobra kao hleb i uvek bila spremna svima da pomogne. S braćom sam se lepo slagao, iako sam kao najmlađi to umeo i da zluopotrebim i da ih ponekad udarim i zbrišem.

            Škola...

            - Najpre mi je učiteljica bila Mira Ilić, koja me je veoma volela, a i ja nju, pa sam je kasnije čak i posećivao. U četvrtom rezredu je zamenio Mile Filipović, koji je takođe bio super. NJemu smo verovatno bili prva generacija i bio nam je izuzetno posvećen. Jedino što mi je dao keca iz vladanja zbog jedne nemile scene, jer kao što rekoh, bio sam veoma nestašan i često upadao u kavge, što mi je uglavnom kasnije otac sve debelo naplatio kaišem po turu. Tako sam u tom četvrtom razredu “u žaru neke tuče“ udario Cicu Đokovića i izbio mu vazduh, a kada sam došao kući otac me bukvalno ojadio. Drugi put sam se potukao s nekim komšijom, a ćale baš nailazio s posla i ponovo sam dobio “sledovanje“. Iskren da budem, u školi sam voleo sve što je imalo u sebi dozu zabave, poput likovnog, muzičkog i naročito fizičkog. S druge strane, sve što je imalo veze sa učenjem, nikada me nije zanimalo, izuzev istorije, tako da sam kod nastavnice Kate Belušević često umeo da zablistam. Razredni mi je bio Milče Velinov, koji je tukao krvnički i to lenjirom. S druge strane, u lepom sećanju ostao mi je Gile Petrović, veoma čudan, ali  dobar čovek. U odeljenju sam se najviše družio sa Mirkom Stojićem i Radovanom Zlatkovićem, kao i s LJiljom Anđelković, koja mi je bila i kuma. Ipak, u to vreme najbliskiji sam bio sa Ivicom Pavlovićem, s kojima sam se kasnije i okupio i bili smo neraskridivi prijatelji sve dok nije preminuo.

            Hobiji...

            - Kada sam malo stasao, zavoleo sam borilačke veštine. Trenirao sam boks i džudo, a neko vreme sam i bildovao. S druge strane, ja sam jedna poetska duša, i napisao sam 112 pesama. Naročito mi je bila upečatljiva “Pesma o majci“, jer sam majku neverovatno voleo i posvetio joj te stihove. Otprilike ide ovako: “Otišao sam u svet sam i ostavio majko tebe, zbog toga ću celog života proklinjati sebe. Onda mi majka piše da je nemoćna i sama, vrati se kući sine, voli te svoja mama...“ Znao sam da zabavljam ljude i da, recimo, izmišljam u trenutku bećarce i sipao ih kao iz rukava.

            Momčenje...

            - Mladost sam mahom provodio na igrankama u Domu kulture, kada su još uvek su poneke devojke dolazile s majkama i tetkama i to uglavnom iz “velikog sokaka“. Gostovale su i u ono vreme poznate grupe, kao što su “Siluete“, “Crni biseri“, Bora Čorba i tada veoma popularni domaći Afrikanac Stiv Hanington. Bile su popularne i kafane “Opatija“ i “Orač“. Međutim, tada gotovo da nisam ni pio, jer sam bio apsolutno sportski tip, a tek kada sam se oženio počeo sam ponekad da konzumiram i alkohol, iako mahom u nekim svečanim trenucima.

            Armija...

            - Bio sam prva generacija koja je služila vojsku 15 meseci, a ja sam ih odslužio u Puli, gde je bilo zaista prelepo. Izuzev što sam se pokačio sa vodnikom, zbog čega sam produžio boravak tri dana. Inače, bio sam nišandžija i uvek sam sve odrađivao kako treba, a čak sam i na nekoj važnoj trci pod punom ratnom opremom zauzeo drugo mesto.

            “Staklara“...

            - Pre vojske, nakon napuštanja zanata, radio sam kao bagerista u preduzeću “Ivan Milutinović“, a posle tri meseca zadužio sam bager. Po povratku iz vojske sam se zaposlio u “Staklari“, u kojoj sam radio sam trideset godina, često u dve smene, a ponekad i u tri. Firma je finansirala doškolovavanje za rezače stakla, što sam završio, a kasnije i četvrtu godinu za poljoprivrednog tehničara, kako bih mogao da držim radnju. Inače, na posli sam uvek davao maksimimum i nikad mi se nije događalo da posao ostavim nedovršenim, pa sam u poslednjih pet godina bio smenovođa.  U “Staklari“ je na početku bilo zaista kao u bajci i čak smo pomagali “južnu zonu“. Svakog meseca bilo je i stimulacije, a o plaćenom putu i klopi da i ne govorim. Vremenom je postajalo sve lošije, a broj od 2.200 radnika se preplovio kada sam otišao iz firme 2003. godine.

            Privatni posao...

            - Poljoprivrednu radnju otvorio sam 1992. godine i otada je nikad nisam zatvarao i uvek je, uprkos svemu, poslovala pozitivno. Počeo sam sa kolegom Draganom Đorđevićem, koji je radio u veterinarskoj stanici, dok sam se ja bavio tovom pilića. Tako smo se upoznali, pa sam mu u jednom momentu predložio da započnemo saradnju, jer sam procenio da je dobar i pošten čovek. I ispostavilo se da sam bio u pravu, jer za sve vreme, dok nažalost prošle godine nije umro, nijedan problem nismo imali. Poslednjih deset godina ćerka Marija je gazda, ali sam ipak ostao da radim ne bih li joj smanjio trošak, a ni danas sa skoro 70 godina nije mi teško ni da odem po robu ili bilo šta drugo. Inače, najviše idu koncentrati i pilići, iako je sada taj broj pao na desetak hiljada godišnje, a nekada je bilo duplo. Uglavnom su nam kupci Starčevci; tek poneko iz Omoljice, dok ih je bilo mnogo i iz Brestovca i Ivanova. I dalje smo jedina radnja koja daje robu na poček, iako su nam dobavljači smanjili valutu na svega 20 dana. Ipak, sve nekako postižemo, uprkos mnogim otpisima i nevraćenim dugovima. Tu su, moram da primetim, najgori oni koji imaju najviše para. Ipak, mušterija je uvek u pravu i nikada nam nije problem da oprostimo.

            Brak...

            - Kako su u izgradnji novog pogona učestvovali Poljaci, oni su dolazili ovde kod nas na more, a mi smo išli tamo na zimovanje. I tako sam sedamdesetih boravio u mestu Krinica u blizini Zakopana. I jednom prilikom sam svratio na sladoled i za drugim stolom spazio jednu dugokosu devojku, koja mi se baš mnogo svidela. Istog momenta prišao sam njenom stolu i predstavio se: “Ja sam Slobodan iz Jugoslavije“, a već u sledećem sekundu rekao joj da hoću da je vodim mojoj kući. Bio sam uporan, pa smo se zbližili, išli na ples i na razna druga mesta, a potom smo se dopisivali, sve dok ubrzo nije prešla kod mene. Ipak, nije joj bilo lako da se privikne na novu sredinu, pa je mnogo plakala zbog nostalgije. Zapravo, plakali smo zajedno, jer mi je bilo teško da je gledam tužnu. Pomogli su i moji roditelji, koji su bili veoma pažljivi i nisu dali nijednu ružnu reč da padne na nju. Nakon 45 godina braka, moram da kažem da kao da mi je pala s neba i tvrdim da je pravi čovek na pravom mestu - dobra majka, dobra supruga, dobar radnik... I deca su nam dobra i nikad nas nisu obrukala.

            Starčevo, danas...

            - Starčevo obožavam i mnogo je bolje sređeno nego nekada, iako je sada mnogo manje druženja, ali to je opšti trend.

            Tako govori ovaj prepoznatljivi Starčevac, a svima ovom prilikom poručuje:

            - LJudi, ne gubite vreme, već se što više volite i poštujte!

Jordan Filipović

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…