Miletić se rodio 22. februara 1826. u Mošorinu, selu u srcu ponosnog i slavnog graničarskog kraja - Šajkaške oblasti, gde je pola stoleća posle njega svetlost dana ugledala znamenita književnica Isidora Sekulić. U porodici majke Teodosije i oca Sime, Svetozar je bio najstariji od sedmoro dece. Osnovno obrazovanje je završio u rodnom mestu, a gimnaziju u Novom Sadu. Posle uspešno položene mature upisao je Evangelistički licej u Bratislavi (tadašnjem Požunu) gde se priključio srpskoj đačkoj družini "Sloboda" čiji su pripadnici bili nadahnuti sveslovenskom mišlju. Na mladog je Miletića snažan uticaj ostavio i panslavizam LJudovita Štura, vodeće ličnosti slovačkog narodnog preporoda. U godini revolucionarnih gibanja u Evropi 1848. on je započeo studije u Budimpešti. No, burni događaji toga vremena nisu zaobišli ni Mađarsku.
Opijen revolucionarnim idejama širio je slobodarski duh gde god je kročio, a to se naročito nije dopadalo mađarskim državnim vlastima, pa ni njegovim univerzitetskim kolegama. Zbog toga je bio primoran da se iz Pešte vrati kući u Mošorin i to baš u vreme kada su šajkaški Srbi upućivani na front u Italiju. Svojom agitacijom uspeo je da odvrati većinu njih, razumno im i argumentovano govoreći da treba da brane svoja ognjišta i domove, a ne da ratuju za vladarske hirove daleko od kuće.
Studije je nastavio u Beču gde ih je uspešno okončao 1854. godine stekavši zvanje doktora prava. U narednom razdoblju bavio se advokaturom u Novom Sadu. Paralelno s tim bio je politički angažovan zagovarajući radikalna srpska stajališta i gorljivo se zauzimajući za ostvarenje Srpske Vojvodine. Pokrenuo je i predvodio Ujedinjenu omladinu srpsku kao i Srpsku narodnu slobodoumnu stranku. Ustanovio je i uređivao list "Zastava". Dana 20. marta 1861. postao je najmlađi gradonačelnik Novog Sada u njegovoj dotadašnjoj istoriji. Na toj dužnosti proglasio je srpski jezik kao jedan od zvaničnih, no, uprkos apsolutnoj podršci među članovima Magistrata ugarska vlast razrešava ga s funkcije prvog čoveka grada. Na čelu Novog Sada ponovo se našao 1867. i to na samo godinu dana. Sledi njegovo hapšenj i zatvaranje, a nakon prvog tamnovanja pridobio je simpatije širokih narodnih masa. Na taj način postao je trn u oku austrougarskim vlastodršcima koji su ga 1876. osudili na šestogodišnju robiju. Sve je to na njegovo fizičko i psihičko zdravlje ostavilo dalekosežne posledice i rezultiralo povlačenjem iz javnog i političkog života. Svoje poslednje godine Miletić je proveo u Vršcu kod sina Slavka. Tamo je i preminuo 1901. godine, a sahranjen je na Uspenskom groblju u Novom Sadu. U samom centru vojvođanske prestonice 1939. uz prigodnu svečanost i prisustvo desetina hiljada građana otkriven je spomenik Svetozaru Miletiću, koji je načinio jugoslovenski kipar Ivan Meštrović. Kao prilog uz tekst objavljujemo fotografiju u posedu Muzeja Vojvodine na kojoj se nalazi ovo monumentalno delo i prepoznatljivi novosadski simbol.
A kako su Starčevci davne 1911. o desetoj godišnjici Miletićeve smrti iskazali poštu i odanost njegovom liku i delu napisan je kratak izveštaj objavljen u "Zastavi": "U nedelju 27. februara o. g. održan je u našoj crkvi parastos borcu i mučeniku dru Svetozaru Miletiću, na kome su služili jeromonah Vićentije Vukosavljević, administrator parohije, i j. Emilijan Stanković. Za spomenik smo skupili K 24.80, a priložili su: Miša Petrović, predsednik, 10 kruna; Živan Azuc potpredsednik, Aleksa Đurišić tutor, Milan Dragojerac predsednik zemljoradničke zadruge i Rada Đurišić, po 2 krune; Marko Vujić perovođa, Milan Azuc, Živa Ložajić, Milorad Vujić trgovac i Živa Grubetić po 1 krunu; Pera Aća 60 pot.; Lipa Nikolić, Jova Milićev i Vasa Lazarov (crkvenjak) po 40 potura."
Dalibor Mergel