Ekspanzija interneta, personalni računari, digitalna revolucija, informaciono društvo, sve su to odrednice jednako bitne za poimanje savremenog doba. Godina 1990. obilovala je događajima od svetskog značaja. U februaru te godine oslobođen je Nelson Mandela posle 27 godina tamnovanja. U aprilu je spejs šatl Diskaveri poneo Habl spejs teleskop u orbitu. U oktobru te godine Nemačka je ponovo ujedinjena. Zatim, krajem 1990. godine, krenula je revolucija koja će promeniti naš današnji način života, a već od 1995. godine može se govoriti da su se uveliko stvorile pretpostavke primene raznih internet servisa u istorijskoj nauci. Još 1990. godine trojica svetski poznatih istoričara, Bonstra, Brure i Dorn zaključili su da "istoričar koji odbija upotrebu kompjutera kao neophodnost, zanemaruje široku oblast istorijskih istraživanja i više nikada neće biti shvatan ozbiljno". Čitave 33 godine su prošle od tada i iz današnje perspektive ova tvrdnj zaista zvuči vizionarski. Svedoci smo vremena u kom je digitalizacija svakovrsne građe u punom jeku i stoga nas ne treba čuditi ako u budućnosti većina dokumenata i istorijskih spisa bude dostupna putem digitalnih platformi.
Tako su i svedočanstva neprocenjive vrednosti koja govore o žrtvama Drugog svetskog rata sa svih strana odnedavno dostupna onlajn. Reč je o građi koju pohranjuje Međunarodni centar posvećen nacističkom progonu smešten u gradiću Bad Arolzen u nemačkoj saveznoj državi Hesen. U najnovijem broju Godišnjaka za društvenu istoriju Slobodan Mandić dao je detaljan prikaz onoga što ovaj sajt omogućuje istraživačima. Obimna dokumentacija od oko 26 dužnih kilometara arhivske građe svedoči o sudbinama preko sedamnaest miliona žrtava i preživelih iz vremena nacionalsocijalizma. Decenijama prikupljana građa od strane Međunarodne službe za traženje žrtava obuhvata podatke o koncentracionim logorima i logorima smrti, getoima i zatvorima Gestapoa, registracionim karticama, evidencijama i sudbinama prinudnih radnika, oslobođenicima. Posebno su detaljne i obimne zbirke o koncentracionim logorima Dahau i Buhenvald ili spiskovi sa imenima lica trasnportovanih između pojedinih lokacija. Tu se mogu pogledati i razni drugi dokumenti i objekti, poput digitalne kolekcije fotografija predmeta i ličnih stvari uzetih od logoraša, pohranjenih u Arhivu u skoro tri hiljade koverti. Arolzen arhiv je tokom decenija postojanja bio prvenstveno usmeren na omogućavanje pronalaska ljudi, a ne kao akademski arhiv, te stoga sada nije jednostavno tako obimnu građu indeksirati i pripremiti jednoobrazno za objavljivanje u onlajn okruženju. Iz tog razloga je nekoliko miliona dokumenata koji su dostupni u onlajn režimu od 2015. godine pretraživo u različitom stepenu sređenosti. Materijali koji su prethodno pažljivo obrađeni, kao na primer dosijei o marševima smrti, propraćeni su prikazima na mapama i lakše pretraživi od materijala koji su dati samo u skeniranom vidu, poput transportnih lista. Arolzen arhiv stoga ulazi u različita partnerstva u cilju kontinuiranog poboljšanja digitalnih funkcija pretrage po tematskom i imenskom ključu. Treba pomenuti i da je digitalni arhiv uopšteno detaljniji u informacijama o osobama deportovanim iz zapadne Evrope, nego za one koji su živeli u istočnoj Evropi na početku Drugog svetskog rata. Uprkos tome, onlajn Arolzen arhiv nesumnjivo predstavlja nezaobilazan alat za istraživače različitih tema i izvor je važnih informacija o stradalnicima iz perioda Holokausta. U onlajn bazi je dostupno oko šezdeset rezultata povezanih sa geografskom odrednicom Starčevo. Navedene osobe nisu bile direktne žrtve nacističkog režima već su podaci o njima u ovaj arhivski centar dospeli iz različite dokumentacije nastale tokom ili nakon Drugog svetskog rata. U idućih nekoliko brojeva “Starčevačkih“, našim čitaocima predstavićemo deo građe koji se odnosi na Starčevce.
(nastaviće se)
Dalibor Mergel