Broj gostiju se iz dana u dan uvećava, što je najbolja ocena nivoa usluge, nesvakidašnje prijatnog ambijenta, ukusnih zalogaja i ljubaznog osoblja. U predivnoj cvetnoj bašti i toplo uređenoj unutrašnjosti, dekorisanoj brižljivo odabranim retro motivima, uz specijalitete kuće i bogatu ponudu pića, uživaće sva čula. U “Đermu“ postoje vaj-faj mreža i dva plazma televizora, a postoji i mogućnost pripreme hrane po porudžbini, kao i organizovanje proslava do sto mesta, po povoljnim cenama. Četvrtak popodne rezervisan je za jela iz kotlića, a očekuju se i nova kulinarska iznenađenja. Ova kafana će u rubrici “Kafenisanje u Đermu“ biti domaćin i brojnim zanimljivim Starčevcima...
Ekskluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novina“ je Božana Savanović, rođena 1953. godine u Omoljici, a poreklom je iz Bosne, odakle su joj roditelji Boško Kočić i majka Zorka, a ima i dve polusestre i polubrata.
Ubrzo se odselila u Vojlovicu, gde je završila osnovnu školu, a potom i zanat za ženskog frizera, pa i daktilografski kurs. Sa 17 godina se zaposlila u fabrici cipela “Ivo Kurjački“, a potom je radila u firmama “Uniko“ i “Mio Mond“. Sa 30 godina staža otišla je u penziju nakon što je suprug umro 2007. godine.
Za Vukosava Savanovića udata je od 1971. godine, otkada i živi u Starčevu, i sa njim je na put izvela ćerke Jelenu i Mariju, koje su joj podarile unuke Aleksu (26) i Vanju (6).
Kako je odrastala mala Božana?
- Moj otac je 1951. godine došao u Omoljicu iz Bosne, tačnije iz Gornjeg Ratkova, mesta ispod Manjače. Ja sam se rodila dve godine kasnije, ali mi je, nažalost, majka umrla dok sam imala godinu dana, pa mi je samim tim detinjstvo bilo veoma teško. Ko me sve nije čuvao, i tetka, i neke razne žene, jer tata je morao da radi. On se potom ponovo oženio za ženu koja je takođe imala ćerku, tako da sada imam dve polusestre i polubrata. Otac se iz Omoljice preselio u Vojlovicu, gde je kupio neku kuću od naboja, koju je morao prilično da renovira. Kada je došao u ove krajeve nije imao nikakve škole, pa je pohađao večernju u Vojlovici, nakon čega se zaposlio u “Azotari“ 1962. godine. I svi smo se školovali, nas četvoro dece.
Detinjstvo...
- Odrastanje mi je bilo veoma bolno jer smo, iskreno rečeno, bili velika sirotinja i uopšte ne libim da priznam da je to bio tako. Tata je sam radio, zarađivao da nas prehrani i pravio kuću. Tek je mogao da odahne kada je otišao u penziju i kupio plac u Banji Vrujci, pa je tamo napravio kuću, gde je na kraju okončao svoj životni vek. Maćeha je imala ćerku iz prvog braka, a s mojim ocem je rodila sestru i brata, ali sav teret je nekako pao na mene. Od 11 godina sam znala već da kuvam, da perem, da spremam... I tek kada sve to poradim, uveče sam imala malo vremena da izađem ispred kuće na neku klupu, na kojoj smo se deca skupljali.
Škola...
- U Vojlovici sam završila osmi razred, posle čega sam upisala “Pajinu“ školu. Zapravo, tata me je upisao na zanat za ženskog frizera u Školi učenika u privredi. Međutim, ja to nisam volela uopšte, ali sam ga ipak završila, pa sam se kasnije prekvalifikovala. Otišla na kurs za daktilografa od godinu dana u ekonomskoj školi. Kada sam sve to lepo završila počela sam da radim sa 17 godina. Kako nisam dobila odmah posao kao daktilograf, zaposlila sam se u fabrici “Ivo Kurjački“, gde sam ostala 11 godina. Onda sam to napustila jer mi je smetao taj lepak, pa sam otišla kod jednog privatnika koji je radio u Pančevu kao šteper i imao svoje butike pod nazivom “Uniko“. Od njega sam sve to naučila i poela sam da šijem. Pošto vlasnik nije redovno davao plate otišla sam u “Mio Mond“, metalsku firmu gde sam radila i kao kurirka, sekretarica i svašta nešto.
Porodica...
- Udala sam se 10. oktorba 1971, kada sam imala 18 godina za Vukosava Savanovića, kojeg su zvali Vukašin. I dobili smo dve ćerke i trudili smo se da ih izvedemo na pravi put. Mislim da smo to i uspeli, jer je Jelena završila ekonomski fakultet, a mlađa Marija je višu poslovnu, pa je recimo osam godina vodila knjige kod Dragice Pavlović. Pre sedam godina se udala i ima devojčicu od pet i po godina, koja se zove Vanja. A starija ćerka se udala u Crepaji i ima sina Aleksu koji je sada već navršio 26 godina.
Penzija...
- Radila sam do 2007. kada mi je umro muž i tada sam napustila posao i uzela njegovu porodičnu penziju. Suprug je bio vozač u “Kongrapu“ i radio je u Beogradu, a to mu je bilo prvo i poslednje radno mesto. Kada je došao iz Bosne, služio je Titovu gardu u Beogradu, nakon čega je ostao i tu se i zaposlio. Imam negde oko 30 godina staža, za koje ispostavilo da sam ih zapravo bacila. Mnogo mi je teško što sam decu namučila, jer sam mnogo radila, pa sam morala i da plaćam žene da mi čuvaju decu, jer nije imao ko. Želim da istaknem da mi je ipak mnogo pomogla u tom smislu baka Đurđevka, koja je, kad god je bila u stanju, gledala moju decu, a svoju nije imala. U 88. godini je umrla, ali jedno dve godine pre smrti, već je bila iznemogla. Onda smo je suprug i ja, kako da kažem, gledali, vodili kod lekara, kupovali ogrev i nadam se da smo joj se bar nekako odužili za svu dobrotu koju nam je pružila.
Sadašnjost...
- Otkada sam u penziji, najviše se bavim placem na kojem imam voće, špalir vinograda, a pečem rakiju od tog voća. Moram da priznam da mi oko prskanja i orezivanja mnogo pomaže Zlatko Jovanović. Ispunjava me da radim napolju, naročito da kosim. Mnogi me pitaju zašto toliko kosim, ali mene to opušta. Pored toga, idem na druženja penzionera. Član sam novoformiranog udruženja penzionera u Starčevu, i to od osnivanja, a već deset godina sam i u udruženju “Lepeza“. Imamo igranke, ekskurzije i druženja po drugim mestima i posećujemo se međusobno. Ne bunim se, imam solidnu penziju, ćerke takođe lepo žive, a zetovi su privatnici. Jednostavno, lepo je saznanje kada su deca uvek tu za tebe.
Starčevo, danas?
- Starčevo mi se sviđa u svakom pogledu, kao i to što radi Mesna zajednica. Recimo, u delu gde stanujem, u Ulici 7. jula, bilo je mnogo podzemnih voda, koje su mi više puta plavile plac. Sve to je prestalo kada je uvedena kanalizacija, pa sam rekla da je ne znam koliko bilo para, ne bih razmišljala o njenom uvođenju. Dalje, putevi su asfaltirani, osvetljene ulice, prevoz da ne pričam, ide maltene na svakih 10 minuta, tako da mi ova penzionerska marikca mnogo koristi, jer nisam vozač, iako mi je suprug to profesionalno radio. Sve u svemu, Starčevo, po mom ličnom gledanju, najrazvijenije od svih ostalih mesta u okolini. Imamo sve - ambulantu, apoteke, poštu, školu, vrtić, sve što nam treba za pristojan život.
Tako govori ova Starčevka, a svojim sugrađanima poručuje:
- Uživajte u našem Starčevu, čuvajte ga i da se više družimo! Osoba sam koja voli da komunicira i ne volim zatvoren prostor.
družio se
Jordan Filipović