Dogovorili su se da se razdvoje i da se vrate sa ulovom u devet sati. Tada su krenuli u lov. Stariji brat je uočio medveda i odstrelio ga. Srednji brat je primetio aligatora i upucao ga. Mlađi brat je išao kroz šumu i drvo je počelo da mu priča. Reklo mu je da ne ubija ni jednu životinju i dobiće najveću pohvalu od kralja. Kada je bilo devet sati, svi su se vratili. Braća su mu se smejala jer nije ništa ulovio. Braća su bila umorna i rekla mlađem bratu da stražari dok oni spavaju. Kada su zaspali, iz jezera je izašla troglava aždaja. On se uplašio, ali je uzeo mač i vreću i skočio na aždaju i odsekao joj glavu. Sutradan su krenuli nazad. Kada su stigli kralj im je čestitao i kad je pogledao u vreću mlađeg brata ostao je šokiran. Rekao je svima da su to glave aždaje i svi su bili srećni. Čak i najmanji mogu biti najjači.
Đorđe Ivanov 5/3
* * *
Bile su tri ume, ali jedna je bila posebna. Jednom su šetale dve devojke kroz nju, pošto su znale za čarobnu šumu. Baš su se ponadale da će proći kroz čarobnu, ali nisu bile te sreće. Bio je jedan starac koji je sasvim slučajno prošao kroz tu čarobnu šumu. Na kraju šume je bio lep i veliki dvorac. Oduševio se i u isto vreme začudio se šta je video. Pojavio se mali problem. Nije bio izlaz nazad. Bio je zarobljen nekoliko godina.
Opet je bio neki srećnik i prošao kroz tu šumu. Malo je bio pametniji i stavljao je kamenčiće. Zajedno su uspeli da izađu. Dogovorili su se da nikom ne govore gde je ta šuma. Nisu baš često išli u šumu da ne bi bili sumnjivi. Išli su tako samo da bi uzeli malo po malo zlata. Mnogi ljudi su ih molili za zlato. Hteli su samo dva komadića. Jako su bili dobri i davali malo više nego što traže. LJudi su ih voleli kao da su poslednji. Pa čak i završili u novinama. Ono što je bilo lepo je to što se nisu hvalili. Bilo im je krivo što su ih ljudi molili za zlato, pa su odlučili da im pokažu gde je šuma. LJudi su im često govorili: “Bog vas blagoslovio“. Nešto ni oni nisu znali - da taj dvorac čuva zmaj. Kad su saznali, veoma su se uplašili. Mislili su da napada, ali on je bio jako dobar. Nazvali su ga Veseljko. Svaki dan su ga čuvali i hranili.
Ako si dobar čovek, uvek ćeš sve uspeti u životu. Pomoć drugim ljudima treba se mnogo više poštovati.
Dunja Minić 5/3
* * *
Nekada davno u jednoj velikoj zemlji, živela je jedna siromašna porodica. Majka, otac i blizanci po imenu Anka i Braca. Porodica nije mogla da kupi ni hleb. Da bi preživeli, išli su da prodaju na pijaci. Prodavali su svež kravlji sir. Nekad se dešavalo da se ukrade malo sira, ali Anka i Braca su bili brzi i odmah kradljivca mogli da uhvate.
Ovog dana sve je bilo drugačije. Anka i Braca su morali sami da prodaju sir zato što im je otac bolestan pa je majka morala da ostane sa njim. Braca reče na pijaci: “Eh što nismo ostali mi da čuvamo oca“? - “Pa, majka najbolje zna“ - reče Anka. Odjednom , jedan čovek sa kapuljačom uzeo je kilogram sira dok nisu gledali. “Hej, crni čoveče! Vraćaj se ovamo“! - povikaše oni. Čovek potrči, a oni za njim. Anka i Braca su morali da prođu kroz gužvu i kroz kokoške. Onda na uglu su ga našli. Anka uze metlu, a i Braca to uradi. Ispade kapuljača, Braca reče: - “Minotaur“! - “Nemoguće“ - reče devojka Anka. Dođe neki čovek i puče pušku na Minotaura. On pade mrtav. Deca se zahvališe, pa dadoše čoveku sir koji je Minotaur ukrao.
Oni su imali dovoljno para za lekove i za sve što im treba, pa ozdravi otac i živeli su srećno do kraja života.
Katarina Radanović 5/3
Moj kutak
Moj kutak je moja soba. To je mesto gde se osećam najsigurnije i najlepše. Kada sam tužna ili kad nešto nije kako treba, uvek se povučem u svoju sobu. Kada mi nije dan legnem na krevet i razmišljam o svemu. Tu mogu da budem svoja - da plačem, smejem se ili maštam. Moja soba je kao mali svet u kojem zaboravim sve brige. Moja soba je moj mir.
Teodora Samardžić 6/2
* * *
Svako u životu kao dete imao je svoj kutak. Dečiji kutak je najčešće bio špajiz, podrum, ispod stola, u ormaru ili na nekim drugim zanimljivim mestima. Moj kutak je bio šator. Bio je napravljen od stolica i ćebeta. Taj šator se pravio pored radijatora i uvek mi je bilo toplo. Iznad radijatora bio je prozor na koji sam imala lep pogled. Najlepše mi je bilo kada pada sneg ili kiša jer uživam dok gledam. U svom šatoru sam sam unosila lutke, knjige, ćebe, jastuk i još neke stvari. Ponekad sam puštala neku laganu muziku. U mom šatoru najviše volim da provodim vreme jer nema buke uvek je mir i lepo. U mom kutku provedem nekoliko sati. U mom šatoru ima jedan sto na kome držim knjige i lampu da može da mi osvetli prostoriju. Volim svoj kutak jer je samo moj. Ne bih ga menjala ni za jedno drugo mesto.
Teodora Stamenković 6/2
Starčevo
Moje mesto uvek veselo,
ljjudi puno ima, raduju se svima
Praznici nam stižu raduju se svi,
čekaće te ispod jelke
pokloni najlepši
Jovan Nikolić 6/3