Print this page

Mile Gvero, naš sugrađanin: Čuvajte svoje mesto

05 March 2025
(0 votes)

Ekskluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novina“ je Mile Gvero, rođen 22. marta 1951. u selu Peulje, opština Grahovo (Bosna i Hercegovina), od majke Anđe i oca Pere, uz sestre LJubinku i Nevenku i brata Špira.

            U rodnom mestu je završio osnovnu školu, a ove krajeve došao je sa 20 godina, tačnije u Novi Sad, gde je u građevinskoj firmi “Delo“  ispekao zanat za keramičara. Tamo je bio zaposlen do 1981. godine, kada je prešao u pančevački “Konstruktor“ i ostao do raspada tog preduzeća 1997. godine. Nakon toga, od 2003. do 2008. radio je u firmi “Kutko“, a uporedio s tim i privatno. Tokom karijere je, kako kaže, pored ostalog ugradio pločice u više od 150 starčevačkih kuća.

            U Starčevo se doselio 22. avgusta 1972. godine u kuću u Ulici Ive Lole Ribara, gde i danas živi.

            Bio je u braku sa Bojom (devojačko Gavran) 35 godina braka, dok mu supruga nije prerano preminula 2011. godine, ali je s njom uspeo na pravi put da izvede dve ćerke.

            Starija Branka (48) podarila mu je unuku i unuka; Milica (28) ima Petru (4), Milu (2) i Lanu (1), a Miloš (27) - četvoromesečnu Lenku.

            Mlađa ćerka LJubinka (46) ima sina Uroša (19).

            Kako je odrastao mali Mile?

            - Detinjstvo je mi je bilo relativno lepo, jer sam ga provodio u zdravoj sredini i divotama planinskog mesta kao što je Peulje. Bez obzira  na to što sam od početka radio teške poljoprivredne poslove, jer su moji imali mnogo stoke. U svemu sam im odmalena pomagao, naročito od svoje 12 godine - čuvao sam i goveda i ovce, i kosio i nosio. Tada su volovi sve radili, jer nisu postojale poljoprivredne mašine, pa je bilo veoma teško, ali sam kao mlad sve lako podnosio. Inače, roditelji su mi bili blagi ljudi, ali sam oduvek bio poslušan. Nikada nisam pravio probleme: ni kao dete, ni kao momak, ni do danas. Našao se i poneki trenutak za igru i to uglavnom s loptom na livadi. Bilo je u komšiluku mnogo dece u to vreme, jer je u selu je bilo 30 domaćinstava, a danas, koliko čujem, tamo živi samo jedna žena, a u celom okrugu pitanje je da li ima 20 ljudi. Što se mene tiče, nažalost nisam tamo bio još od 1988.

            Škola...

            - Završio sam osnovnu školu u zavičaju. Najpre četiri razreda u tom mom selu, a škola je bila na dva kilometra. Malo dalje, na oko sedam, nalazila se “osmoletka“. Išlo se peške svakodnevno tamo i nazad, ali nije bilo ni straha, niti nam je bilo naporno. Zapravo smo se tako čeličili. Inače, nisam bio neki naročiti učenik, već onako solidan. Po završetku osnovne škole nastavio sam da radim u domaćinstvu i da pomažem roditeljima oko poljoprivrednih poslova.

            Dolazak u ove krajeve...

            - Kada sam napunio 20 godina, razmišljali smo da dođemo u Vojvodinu, jer je bilo lakše za život u ovim plodnim oranicama, a najveća inicijativa potekla je od ujaka, koji je vršio pritisak na roditelje da se i mi preselimo u ovu ravnicu. Doduše, u to vreme moglo je i u zavičaju da se živi, ali hoće čovek za boljim životom. I kako su u Starčevu rođaci Gašići već bili tu, otac je 1972. godine pazarao kuću u Ulici Ive Lole Ribara, broj 56. Prethodno smo prodali svu stoku, dok su nam ostale kuće, livade, šuma. Kada smo došli ovde, komšije su nas lepo dočekale i mogu reći da su svi bili dobri prema nama, počev od recimo Rogića preko Markovića do Paulića. Kupili smo kuću od ćerpiča, kako se to kaže, iz vremena Marije Terazije, koju smo nešto kasnije srušili. Porodica se proširila i nismo mogli tu da stanemo svi, jer se brat oženio, pa smo počev od 1980. sagradili novu kuću s dva ulaza.

            Posao...

 - Pre doseljenja u Starčevo, najpre sam došao u Novi Sad 1971. godine. Imao sam tamo strica koji me pozvao da radim u firmi za zanatske radove u građevinarstvu pod nazivom “Delo“, čija je direkcija u Molerovoj u Beogradu. Počeo sam kao običan fizički radnik, jer nisam ništa znao o tom poslu. Nisam išao ni u školu, već sam samo gledao kako majstori rade i specijalizovao se za postavljanje keramike. I ubrzo sam bio, ne bih da se hvalim, među najboljima. Tome u prilog govori i činjenica da sam samo ovde, u Starčevu, napravio kupatila u najmanje 150, 160 kuća, a da ne pričam o brojnim drugim mestima. Ispostavilo se da ću ceo život to da radim.

            JNA...

            - Iz Novog Sada sam 1973. godine otišao u JNA, koju sam služio u Sloveniji. Kasarna je mi je bila u Vrhnici, na 20 kilometara od LJubljane. Bio sam artiljerac i tamo sam se osposobio za nišandžiju na haubici 105 i 155 milimetara. @itelji tog mesta su bili malo hladni prema vojnicima, ali nije bilo ni najmanjeg incidenata. S druge strane, tokom odsluženja vojnog roka stekao sam mnogo drugara, jer tada je zaista vladalo bratstvo i jedinstvo. Sada, da su mi te godine, ponovo bih obukao uniformu.

            Radni vek...

            - Kada sam oslužio vojsku, prešao sam u Beograd. Bila je to ista firma, samo drugi OUR. Hteo sam da pobegnem iz Beograda dok sam mlađi, jer bilo je naporno putovati i menjati po desetak autobusa. Pored ostalog, radio sam u VMA, koja je tada građena, kao i na vojnom aerodromu Batajnica i na Surčinu i na raznim drugim mestima. Tako je bilo do 1981. kada sam prešao u pančevački “Konstruktor“, gde su primali, jer nisu imali zanatlije, već samo grube radove. I tamo sam sve vreme radio samo keramiku. Bilo mi je lepo, sve dok nije pukla ta privatizacija 1997. godine. Posle toga sam dugo bio zaposlen u “Kutku“ od 2003. do 2008. Uporedo s tim radio sam i privatno...

            Postavljanje keramike...

            - To je neka vrsta umetnosti kojoj sam se i sam uvek veoma divio. S druge strane, sve u vezi s tim poslom je veoma teško, dok ne završiš, a najgore je što sve vreme čučiš na kolenima. Ima i više operacija - postavljaš, pa brišeš, pa fuguješ... Pritom je uglavnom hladno, naročito što moraš da sve čistiš sunđerom i kvasiš se hladnom vodom. Srećom pa se nisam razboljevao. Kasnije je poboljšana tehnologija, jer pre se to radilo s malterom, to jest pločice su lepljene cementom i peskom. Danas je to napredovalo i koristi se samo lepak, a i pločice su veće. Sada postoje i plastične kajle, pa je mnogo lakše iznivelisati pločice nego pre 30, 40 godina. Moram da kažem da sam se od početka do kraja radnog veka, kada je reč o kvalitetu i poštenju, ponašao tako da danas svugde, gde sam radio, mogu da otvorim vrata.

            @ivot...

            - Oženjen sam od 1976, a supruga Boja potiče iz susednog sela. Odlazio sam tamo za vreme odmora i godinu dana ranije upoznao sam je na igrankama i prelima. @iveli smo lepo punih 35 godina dok, nažalost, nije prerano preminula. A onda me snašli i drugi problemi, pa i bolesti, kao kada sam dobio bruh 2014. godine. Tada sam i prestao aktivno da radim, ali da mi se nije to dogodilo, ne bih se još dao. Otada živim sam, ali deca su relativno blizu, pa me hvala bogu obilaze, što mi daje veliku snagu. Inače više ništa ne radim, a dok je žena bila živa obrađivali smo baštu, držali i piliće, i ovce, i svinje, ali sve sam prestao otkako je ona umrla. Sada pomalo šetam i družim se s penzionerima u udruženju. Malo putujem s njima na izlete i to je to.

            Starčevo danas?

            - Starčevo je super u svakom pogledu. Samo bih apelovao da čuvamo naše mesto, da ne pravimo probleme. Imamo sve, samo da budemo ljudi.

            Takva je otprilike i poruka sugrađanima ovog mirnog i poštenog čoveka:

            - Budimo dobri ljudi, čuvajmo  svoje mesto, sebe i svoje zdravlje, što je najvažnije

družio se

Jordan Filipović

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…