”Rođen sam u Ulici 4. oktobra u jednoj maloj kući sa dva odeljenja gde smo prvobitno živeli. Imala je na ulazu jednu sobu, sa prozorom do ulice, koju smo zvali ”kujna” i sa zidanom furunom. Druga soba je bila u nastavku iz prve, i ona je služila za sedenje i kao spavaća. Kujna je bila dimenzije dva sa tri metra, a druga soba oko tri sa tri metra. Pod kuće je bio ”omazan” blatom. To se radilo tako što se umakala krpa u vodu i onda se riba, kako se tada kazivalo - ”mazao se pod”. To se radilo svaki drugi dan, čim se pod osuši, da ne bi prašina krenula. Naročito zimi, kada greje furuna. Rodio sam se sa sedam meseci. Tada nije bilo mnogo lekara. Mama me je samo hranila i držala iza furune do zida sve dok nisam napunio devet meseci. Do tada su samo proveravali da li sam živ, tj. da li dišem. Taj prostor iza furune je tako bio i kao nekakav inkubator.
Prva sećanja iz Ulice 4. oktobra su bila - prašina i blato po putu. Sve kuće su bile niske, neke još uvek pokrivene trskom, a većina biber-crepom. Drvoredi dudova bili su u svakoj ulici. Veliku površinu ispred ulice pa sve do Nadela smo zvali utrina. To je bio i deo zemlje gde su pasle svinje, konji i guske, ali u nešto manjoj meri nego što je to bilo u ritu.
Sećam se tu i nemačkih bunkera iz Drugog svetskog rata. Tu smo se igrali kao deca. Jedan bunker je bio kod ćuprije (mosta) na Nadelu, na desnoj obali prema Starčevu, a drugi je bio kod drvenog mosta koji je napravljen preko Nadela, negde u pravcu današnje farme. Ulazili smo u te bunkere da vidimo šta ima, a već tada je bilo puno zemlje i trave u njima. Taj drveni most preko Nadela se dugo koristio i tu su žene često prale veš. Most je bio na drvenim šipovima i sa nekim fosnama od cepanog drveta. Naslikao sam jednu sliku po sećanju na to. Tu je i moja mama prala veš, kao i skoro ceo ”gornji kraj”. Veš su širili na obali. Sećam se da su udarali veš ”loparima”. To je drveni predmet kao neki veći reket za stoni tenis samo je četvrtastiji oblik. Imao je dršku, i gore široko drvo kojim se veš lupa. Mi smo to znali da nekad malo ”ukrademo” iz kuća, pa da u ritu igramo tenis sa time. To nam budu kao neki reketi. To je bila česta igra u ritu, naročito nakon što sam se preselio u Ulicu Ive Lole Ribara.
Nekada je Nadel bio veoma čist. Kao malo dete pio sam tu vodu i nije mi ništa bilo. Bilo je mnogo ribe. Moj brat ih je u džakovima donosio, a otac je i rukama hvatao ribu, i to je tada bilo uobičajno. Sećam se da smo ribu usoljavali pa kačili na štrik i tako je leti sušili na suncu. Onda je zimi tako suvu jedemo, takoreći živu, bez ikakvog pečenja. Kupanje na Nadelu je bilo blizu ćuprije kod ”belog brega” i blizu ćuprije ka Omoljici. Tamo, i kod ”valjare” više su bili mladi, a kod ”belog brega” više deca. Na ”valjari” se, takođe, prao veš. Za dečije kupanje interesantan je bio i ”Mirkov kanal”. Tu je postojao šlajz, ciglom izidana pregrada visine oko jedan metar koja je zadržavala vodu. Takav sličan šlajz, samo betonski, je bio i na ”valjari” prema Omoljici. To je nedavno obnovljeno. Nadel se zagadio tek negde u osamdesetim godinamaim, kada se Starčevo dosta proširilo i duplirao se broj stanovnika. Tada su ljudi iz septičkih jama počeli da prazne tu cisterne, da bacaju mrtvu stoku i svašta, a i fabrike su se na Nadel nakačile. Zimi se sekla trska na Nadelu, pa se prodavala - koristila se za plafone, za neka oblaganja i tako kao neki pomoćni građevinski materijal. Trska na plafonu se najviše koristila negde 60-ih i 70-ih godina i već od 80-ih su svi imali betonske ploče. A pre toga su na plafone lepili plevu na daske. Tako da era trske na plafonu nije dugo trajala.
Veći deo detinjstva sam živeo ”na ekonomiji” kako smo tada zvali farmu PIK-a, preko Nadela. Moj otac je tu radio, pa smo svi tu živeli. Odatle sam krenuo i u prvi razred u školu. Sećam se da nisam smeo od kerova da idem, naročito kada se vraćam iz škole. Onda ne smem da odem kući, nego čekam čuvara koji je tu radio noću, da me prevede. Čuvar se zvao Mirko i živeo je u kući pored tog mosta. Zato danas i taj kanal gde je bio šlajz i nosi ime ”Mirkov kanal”. On je održavao i taj kanal i čuvao ekonomiju. To je sve bilo do nekih kraja pedesetih godina prošlog veka. Kuća u kojoj je Mirko živeo je bila prizemna sa krovom na četiri vode, neke srednje veličine tadašnjih kuća, pokrivena je bila biber- crepom. Bila je okrečena u žutu boju. Žuta je bila česta boja fasada u mestu. Na ekonomiji su se tada gajile svinje, ovce, krave, a bilo je i konja. Sva stoka se hranila svakodnevno i za to je moj otac primao platu. Kokoške, sećam se, šetale su svugde po ekonomiji. Onda je meni bilo zanimljivo da tražim jaja u kamarama od slame. Kokoške su pravile gnezda, tako što iskopaju tj. naprave rupu u slami i tu snesu jaja. Onda se prati gde ima tih takvih rupa i zavučeš ruku i uzmeš jaje. Tako su se ponegde pojavljivali i pilići.
Kada sam se preselio u Ive Lole Ribara ulicu imao sam oko 10 godina. Tada kada sam došao to je bio neki broj kuće, mislim 20, a danas je to broj 28. Izgradilo se u međuvremenu još kuća između. Ulica Ive Lole Ribara je imala put od tucanika do kraja 50-ih godina, a i nešto posle. Uz kuću je ponegde bilo popločane cigle, ali više ne, nego da. Ispred kuća je uglavnom bila utabana zemlja, a trave je bilo u jarkovima duž puta. Leti su zemlju polivali vodom da nema prašine. Jarkovi su tada svi bili u funkciji i prikupljenu vodu su vodili u veće kanale koji su je dalje odvodili u rit. Nijedna ulica nije bila bez jarkova ili kanala. Danas je većina toga zatrpana, a postoje ulice gde ih gotovo i nema.
Ulicom su uglavnom prolazila zaprežna kola, a automobil ako prođe to je bilo najviše jednom dnevno neki. Konji su vukli i razne poljoprivredne mašine pa nekad prođu i one ulicom. Volove ovde mislim da niko nije terao. Ja ih nisam viđao. Duž cele ulice su isto bili dudovi, kao i u svim ostalim ulicama u mestu. Dudovi su u Ive Lola Ribara bili do početka sedamdesetih godina. U jednom trenutku nakon njih su se sadile neke topole sa uskom krošnjom, ali su one često bile obarane usled udara vetra. Razbijale su kapije, a bilo je i da su ugrožene bile i kuće pa su ih zamenili. Onda su sađeni platani, negde osamdesetih godina. Međutim, oni su kasnije većinom isečeni i povađeni jer su smetali za kablove od struje i telefona. Danas je u ulici ostao tek po koji platan. Nekih mislim 70-ih godina je urađen put od kocke. Po ulicama su bile pumpe za vodu - svaki dan se voda vukla nekad i više puta, zavisi šta se radilo tog dana. Svaka kuća je uglavnom imala i bunar, ali nisu svi bili sa pijaćom vodom, pa su se i zato pumpe koristile češće. Po vodu je išao ko stigne. Nekad neko od malo starije dece, a nekad odrasli.
Voda se donosila u kofama pa se čuva na neku stolicu ili se prespe u neko metalno korito, ili metalnu kantu sa slavinom. Mi smo koristili vodu sa pumpe koja se nalazila na raskrsnici ulica Ive Lole Ribara i Maksima Gorkog. Dok smo živeli na ekonomiji, ja sam se kupao na Nadelu. To mi je bilo i zabava i higijena. Većina kuća je imala bunar. Mi smo imali bunar i dok smo živeli u Ulici 4. oktobra, i na ekonomiji i u I. L. Ribara. Bunar na adresi gde danas živimo, smo koristili relativno dugo. Bio je zidan od cigala i u njemu je bila zdrava voda, jer nije bilo septičkih jama. Voda je bila na oko 10-12 metara.
Noću nije bilo struje. Ako je bilo potrebno da se nešto radi napolju, išlo se sa lampom na gas ili fenjerom. A u kućama se koristila najčeše gasna lampa. LJudi su uveče voleli da se okupljaju kod nekoga. Često se kartalo u kući, a kada je lepo vreme onda se sedelo ispred na klupi. Onda se tu i šalilo na razne načine, pa su se nakad pravile i manje podvale, ali na veselje. Ta okupljanja su se zvala ”sabori”. Ostajalo se do kasno, a to je tada bilo do 11 sati uveče, jer je radni dan obično počinjao u 6 sati. Mi, deca, noću smo igrali žmurke, jurke i tako. Zimi smo od igara najviše voleli klizanje na velikoj i maloj Ponjavici. Mala Ponjavica je bila na mestu današnjeg ”prvog kanala”, a iza kod ciglane je bila ”velika” Ponjavica (na mestu današnjeg ”drugog kanala”). Zimi su se tu terale i sličuge sa koskama. LJudi su se okupljali i na ćoškovima (raskrsnicama) i slušali zvučnike okačene na bandere. To je bilo 50-ih godina. Do kraja 60-ih, a možda i početka 70-ih, bili su aktivni i dobošari. Oni su nosili važne vesti od ćoška do ćoška. Na primer, kada se prodaje zemlja, kada je zbor birača i tako nešto. Mogli su ljudi i da pitaju dobošara na ulici za neku informaciju. Moj otac Matej je bio seoski berberin. Nije imao radnju, već je išao po kućama. Bio je voma pedantan.
Pred početak mladosti, sećam se Doma kulture, nezavršenog. Voleli smo tu da se okupljamo i igramo raznih nekih igara. Dole na patosu je sve bila zemlja, čak i kada je Dom bio pokriven. Sećam se baš prašine da je podignemo kada se okupimo. U centru je većina javnih zgrada služila kao škola. Neke su bile škole i pre rata, a neke su adaptirane nakon. Na primer gde je danas ”Podunavlje”, u nekadašnjoj ”Starčevki”, bila je nemačka kafana pre rata, a posle je tu bilo dva odeljenje škole, a zgrada današnjeg muzeja je bila škola i pre i posle rata.
Jedan deo škole pohađao sam u Beogradu. Nakon mog povratka iz Beograda sećam se da kafane, koja se nalazila na mestu današnje škole, više nije bilo. Negde do 1964. je sigurno srušena, a do 1960. godine je sigurno tu bila. To je bila jedna velika zgrada na uglu. Samo sam jednom ušao u nju, ali sam zapamtio neke detalje. Ulaz u kafanu bio je sa ugla. Dupla vrata su sekla ćošak objekta. Bilo je puno prozora i na jednu i na drugu stranu. Između prozora je bilo baš malo zida. Patos je bio drven i bio je drveni šank. Bilo je jedno dvadesetak stolova unutra, sigurno. Služio se razni alkohol. Pivo na kriglu i vino na čaše. Tu smo slušali priče da su pre bile velike igranke. U sklopu tog objekta bila je i saračnica i berbernica.
Sve do kraja 70-ih godina u Starčevu su bile sve male kuće. Preko puta nas (kuća na brazdu sa dva prozora - I.L.Ribara) je jedna od starijih u mestu. To je i neki podsetnik kakve su kuće uglavnom i bile. Štale su uglavnom bile vezane za kuću. Kao mali sam ocu pomagao da mešam blato i plevu. Tada su se kuće pravile od naboja. Bio sam mu takoreći šegrt. Dodavao sam i nosio ta vedra sa blatom, pa mi kofe skoro dodiruju pod, jer nisam mnogo visok bio, a nisam imao više od 15 godina kada sam mu pomagao. Te kuće su se nekad zidale vrlo kvalitetno iako je sve bilo od prirodnog materijala. Evo na primer pored nas je bila jedna uska kuća uz duž, sa biber-crepom. To je težak crep. Ta je kuća bila godinama zapuštena. U nekom trenutku deo krova se srušio i povukao veći deo greda sa sobom. Iako se to sve jako čulo, kada je palo, sve je ostalo na tavanici. Grede koje su povezivale tavanicu su bile toliko jake da su sve zadržale. Ništa nije prošlo kroz plafon. Te su kuće bile otpornije i na zemljotrese, jer su bile elastičnije”.
priredio M. Ivošević