Svoje na trenutke veoma subjektivno i samim tim nekritičko sagledavanje tog perioda započinje sledećim rečenicama: “Zahvaljujući našem poslednjem svešteniku Francu Verneru rođenom 6.10.1913. u Filipovi (danas Bački Gračac) u Bačkoj možemo donekle hronološki da rekonstruišemo događaje nakon što su Crvena armija i Titovi partizani umarširali. Nakon što je uspeo da napusti zavičaj ispravio je transkript svog magnetofonskog snimka (trinaest kucanih stranica) i potvrdio da ga je napisao on i da su opisi istiniti događaji koje je i sam doživeo. Transkriptu je priložen spisak imena žrtava komunističke vladavine terora u Opštini Starčevo koji je za nas posebno dragocen kao referenca. Iz ovog iskustva s jedne strane, a posebno uz pomo}́ popisa smrtno nastradalih, hronološki se mogu pratiti događaji tog vremena.
Sam dan u kom je nastupilo oslobođenje Starčeva od fašističke okupacije Folmanshauzer spominje veoma šturo navodeći da je patrola Crvene armije u selo ušla s juga, dok su Titovi partizani koje označava kao “takozvane oslobodioce i uglavnom Cigane iz susedne Omoljice“ nadirali sa svih strana. Dalje daje opis hapšenja za koja ističe da su počela 10. oktobra: “Većinom su to bili Srbi i Hrvati dok su Nemci tada još bili pošteđeni. Jedan od Srba se nikada nije vratio. Teško su zlostavljali našeg direktora škole u penziji Žebeljana, tako da je mesecima morao da ostane u bolnici. Odveli su tada i srpskog sveštenika. Nije se vratilo ni devet Hrvata. Desetog oktobra je takođe počela i akcija protiv “dražinovaca“ (sledbenici generala Draže Mihailovića). Bila je to borba za vlast između onih lojalnih kralju i partizana. U početku su za upravljanje mestom bili zaduženi ljudi lojalni kralju, ali su se onda pojavili komunisti, titoisti. Ovu Titovu vlast činili su starosedeoci Srbi i Hrvati. Znalo se da su neki od njih bili komunisti“.
Priseća se zatim da su prve likvidacije nemačkih civila iz Starčeva izvršene 18. oktobra 1944. kada su u Pančevo odvedeni i streljani Lorenc Pitman, Jozef Has, Franc Bek, Johan Fogl i Andreas Jera. Usledilo je ubistvo petoro Starčevaca 20. oktobra, od kojih je jedan bio mađarske, a četvorica nemačke narodnosti. Ti Nemci bili su Jozef Bek, Hans Ulrih, Štefan Jel i Jozef Van. NJihova tela u parku u centru Starčeva bila su izložena od jutra do podneva tog dana, nakon čega je Štefan Van zadužen da ih odveze do šinteraja. Reč je o ocu jedinog mladića koji je uspeo da preživi masovno streljanje u ritu u noći sa subote 21. oktobra na nedelju 22. oktobra 1944. godine. O njemu Folmanshauzer kaže ovo: “Verodostojan prikaz svih detalja dao nam je Johan Van koji je sre}́nim sticajem okolnosti uspeo da pobegne iz jame, sav u krvi, ali nepovređen. Nakon što je sputan brojnim avanturama i maltretiranjima ipak srećno stigao u Nemačku, opisao nam je sve ove nehumane događaje. Danas živi i radi u Saveznoj Republici Nemačkoj“.
Opis početka same kobne noći iznet je na ovaj način: “Pod pretnjom oružjem i sa lažnim obećanjima da će navodno biti odvedeni u logor i raditi sakupljeno je osamdeset dva nevina Nemca, počev od sasvim mladih muškaraca (Fric Groseker, četrnaest godina), pa do starih (Franc Hiršl, sedamdeset godina), imena su nam poznata - i saterano u veliku salu gostionice “Štimac“. Tamo su prvo registrovani, zatim skidani do gola i svirepo mučeni kaiševima i motkama, bodežima i kundacima, da bi na kraju u ranim jutarnjim satima - oko tri sata - nemilosrdno tučeni i ubijani iz mitraljeza bez suđenja. Cigani koji su iskopali jamu i držali fenjere - jer je bila mrkla no}́ - morali su da zatrpavaju mrtve. Beskrupulozne ubice bile su iz Sremske brigade, njih oko tri stotine, grupa ubica po nalogu tadašnje vlasti koja se selila iz jednog mesta naseljenog Podunavskim Švabama u drugo da bi izvršili svoje gnusne zločine nad nevinim Nemcima“.
(nastaviće se)
D. Mergel