Do sedme godine živeo je u Starčevu, da bi se, kada je trebalo da krene u osnovnu školu, s porodicom preselio u Kraljevo, gde je mu otac dobio posao.
Tamo je završio i srednju veterinarsku, na šta se odlučio jer je, kako sam kaže, tokom odrastanja veoma voleo životinje. Samim tim bilo je logično da upiše veterinarski fakultet, i to u Beogradu. Po okončanju osnovnih studija završio je specijalizaciju za bolesti pasa i mačaka, a posle toga i specijalizaciju iz reprodukcije domaćih životinja.
Radio je deset godina na održavanju farme PKB-a, a 2000. godine je uplovio u preduzetničke vode i već dugo je vlasnik dveju veterinarskih stanica, od kojih jedna već 25 godina uspešno posluje u starčevačkoj Ulici Borisa Kidriča.
Oženjen je Jelenom, s kojom ima dvoje dece: Mihajla (21) i Mariju (19).
Kako je odrastao mali Stanko?
- Najranije detinjstvo proveo sam u Ulici maršala Tita u Starčevu, odakle mi je bila mama, dok je tata poreklom iz Nikšića. Odrastao sam bezbrižno, kao i druga tadašnja deca i uglavnom slobodno vreme provodio uz fudbal, pecanje i slično. Nedaleko odatle živeli su mi deda i baba, tačnije u Ulici Borisa Kidriča, gde sam mnogo kasnije otvorio veterinarsku stanicu. Oni su imali konje, ovce, svinje i krave, pa sam im i rado pomagao oko njih. Jednom me zamalo udario jedan od konja, kojih je tih sedamdesetih godina prošlog veka bilo mnogo, jer su tada još uvek veoma korišćeni za rad. Naravno, bilo je tu i mačaka i pasa, koji su bili mešanci. Sve te životinje sam prosto obožavao, pa upravo odatle verovatno i potiče ideja izboru zanimanja. U Starčevu sam pohađao zabavište, a kada je trebalo da pođem u školu preselili smo se u Kraljevo. I tamo sam završio osnovnu, a potom srednju veterinarsku školu. Kraljevo je lep grad, ali je lepo i Starčevo, u koje sam se, nakon više godina, pre četvrt veka vratio putem posla i veoma sam srećan zbog toga.
Zaposlenje...
- Po okončanju studija zaposlio sam se u velikom beogradskom kombinatu - PKB-u. Tamo je postojala ogromna farma sa oko 1.500 krava i otprilike isto toliko krmača. To je za mene bilo veliko iskustvo, koje mi je kasnije mnogo značilo, kao na primer kada sam držao praktičnu nastavu deci u poljoprivrednoj školi u Krnjači. U međuvremenu su počeli da me zovu s raznih strana, pa sam i zvanično počeo da radim privatno 2000. godine, kada sam u Starčevu najpre otvorio veterinarsku apoteku i ambulantu, za koju je bio potreban jedan veterinar. Potom je taj broj prešao tri, pa smo dobili status stanice, da bismo danas stigli do osam veterinara i četiri tehničara. U međuvremenu, 2007. godine, otvorili smo i stanicu u Beogradu. Tačnije u Krnjači, na Zrenjaninskom putu, jer na tom području tada nije bilo veterinara, a još uvek su ljudi držali mnogo stoke.
Veterina nekad i sad...
- Kada smo počinjali, bilo je mnogo više takozvane velike prakse, koja se odnosi na ovce, svinje, konje, krave... Može se reći da smo tada imali 90 odsto slučajeva u vezi s takvim životinjama, dok se na male životinje, pse, mačke i druge ljubimce odnosilo preostalih deset odsto. A evo sada je obrnuto, iako mi i dalje radimo, jer nema ko, i tu veliku praksu, s obzirom na to da nas zovu uzgajivači u krugu od 50 do 60 kilometara, od Avale do Debeljače, gde smo baš pre neki lečili jednog konja. Pored ostalog, održavamo od 2009. i veliku farmu krava starčevačkog poljoprivrednog kombinata, gde imamo skoro svakodnevne obaveze. Sada je neuporedivo lakše lečiti životinje, zato što imamo mnogo više dijagnostičkih metoda, dok smo ranije sve radili golim okom. Nekada smo jedino mogli da izmerimo temperaturu i poslušamo obolele životinje, a sada imamo mnogo toga na raspolaganju, od ultrazvuka do biohemije, odnosno izrade krvne slike “pacijenata“. Izvodimo i širok spektar operacija, pa i komplikovane hirurške zahvate, maltene sve ono što se radi i kod ljudi. Za tu namenu imamo i dve operacione sale, a posedujemo i stacionar za desetak životinja u zatvorenom prostoru, kao i jedan napolju, poluotvorenog tipa, gde je zimi zbog grejanja malo teže držati obolele životinje.
Lečenje životinja...
- Životinje su sada osetljivije, tu pre svega mislim na plemenitije rase, za razliku od onih, uslovno rečeno, primitivnih rasa koje su bile mnogo otpornije. Današnji ljubimci, recimo psi, zahtevaju uslove maltene na nivou hotelskog smeštaja, za razliku od uličnih mešanaca, koji su neuporedivo otporniji. Što se tiče lečenja, nema šta nismo radili. Nema dana da ne uradimo nekakvu operaciju, poput onih na uklanjanju tumora, što nam je već postalo rutina. Evo baš pre neki dan sam skinuo veliki tumor s mlečne žlezde na psu iz Omoljice, čiji su vlasnici penzioneri iz Austrije. Mislio sam da tako komplikovana operacija neće uspeti, ali sve je ispalo kako treba. Ovaj posao nosi i razne rizike, pa se dogodi se da mene i kolege povremeno gricne poneka kuca ili ogrebe neka maca. Eto, pre neki dan su nam doveli obolelog psa, ponovo iz Omoljice. A kako je “pacijent“ bio pomalo nezgodne naravi, pa da ga ne bismo uvodili u ambulantu, hteo sam da izvedem zahvat u kolima. I baš u tom momentu me je ugrizao. Ipak, nije bilo neke veće posledice, kao ni u drugim situacijama, a kada se nešto ozbiljnije desi, sami se lečimo, uzimamo antitetanus i sve što treba.
Zoološki vrt...
- Deset godina bio angažovan na lečenju domaćih životinja u beogradskom zoološkom vrtu. Dok je direktor vrta bio Vuk Bojović, tamo su obitavale i ovce, koze, konji, krave, a mi smo ih lečili i osemenjavali. Bilo je intervencija i kada je reč o divljim životinjama, poput jelena i srna, pa čak i puma, koje su imale neki problem s parazitima. Pored toga, imao sam i razne druge zahteve za intervencije. Tako je jedan naš korisnik je imao molbu da mu lečim neke posebne i skupe ribe iz akvarijuma, na kojima je raslo neko masno tkivo. On inače drži malo čudne životinje, kao što su pauci tarantule, i niko nije hteo da mu leči ljubimce. Na kraj sam prihvatio i taj slučaj. Morali smo da gledamo na internetu kako se radi operacija i ispalo je uspešno.
Svinjska kuga...
- Bilo je mnogo teško u vreme te epidemije pre oko dve godine jer smo pokrivali celu teritoriju Pančeva i opštine Palilula. U vreme afričke kuge otprilike dva meseca smo radili od ujutru do ponoći. Naša obaveza je bila da uzimamo uzorke krvi i nosimo u laboratorije u Pančevu i Beogradu. I zaista je bilo strašno, jer je pomor bio baš veliki, a svinjski fond je u pojedinim mestima desetkovan i do 90 odsto. Ipak, sada se to polako popravlja. Poručujemo svima koji drže svinje da ih obavezno obeleže, jer nema više naknade od države kao u vreme minule epidemije i za one neobeležene. Uzgajivači bi svakako morali da ih evidentiraju, jer to nije ni skupo, već se radi o simboličnoj sumi.
Srčani crv kod pasa...
- To je parazit koji se nastanjuje u srcu, krvnim sudovima i plućima pasa. Može da naraste do veličine od 20 do 30 centimetara i da tako usmrti nesrećnu životinju, kao jednog psa u Krnjači, koji, kada je doveden, nije mogao da diše. Nažalost, nije preživeo i kada smo obavili obdukciju, videli smo šta ga je snašlo. Stoga ljubiteljima pasa preporučujemo da obavezno urade test na svom ljubimcu. Preporuka je da to učine svakog proleća u vreme kada kreću komarci, koji su prenosioci tog parazita. I ako test pokaže da nije zaražen, onda mu se daje preventiva, a sastoji se u davanju određenih lekova za uništavanje tih larvi koje im komarac prenese. Ako ga ipak imaju, lečimo ga najmanje šest meseci do godinu dana, a ponekad bude i duže. Za to vreme im dajemo injekcije antiparazitika koje polako uništavaju srčanog crva. Mogla bi da im se da i jača doza da se odjednom ubije taj parazit, ali ako ih ima mnogo, rizično je, jer bi to moglo da izazove neke probleme kod psa, pa je zato bolje davati terapiju postepeno, na dve nedelje.
Veterinarska stanica...
- Uvek radimo timski, a trudim se da svi budu zadovoljni, jer bih i ja to voleo kada bih radio kod nekoga, pošto sam radio i sad radim u drugoj firmi. Zapravo i sada radim recimo za PIK-ovu farmu krava, koja sasvim solidno radi otkada je u vlasništvu “Agromarketa“ iz Kragujevca. Tamo obavljam veterinarske poslove od 2009. godine i trenutno sa svojim saradnicima održavam 350 krava muzara. To korektno funkcionište i ima tendenciju rasta, a u izradi su i novi objekti. Slične obaveze imao sam i u Brestovcu, na farmi krava i svinja pre petnasetak godina.
Porodica...
- Suprugu Jelenu, koja je završila sličnu oblast, to jest stočarstvo na Poljoprivrednom fakultetu, upoznao sam u PKB-u, a od 2000. godine smo zajedno, da bi četiri godine to krunisali brakom. U to vreme sam PKB-u vodio praksu za decu, što sam napustio da bi nju primili, a ja sam počeo da radim privatno. I tako sve se solidno odvijalo, a nadam se da će sin, koji studira veterinu, to da nastavi. Ko zna, možda mu se pridruži i ćerka koja je maturantkinja...
Starčevo, danas...
- Nema razlike između Starčeva i Pančeva, možda je čak i lepše nego Pančevo! Blizu si grada, opet imaš sve mogućnosti. Tu smo već oko 25 godina i sve dobro funkcioniše. S obzirom na to gde živimo, preporučio bih svakom ko ima uslove da uzgaja hranu umesto da je kupuje u prodavnici. Više se isplati; ne mora finansijski, ali bar zdravstveno sasvim sigurno.
Tako govori ovaj vredan, skroman, posvećen i nadasve razuman čovek blage duše, a sugrađanima poručuje:
- Nikada se ne predajte!
Jordan Filipović