Živeo je u Pančevu do devete godine, kada se preselio u Starčevo, gde je okončao i osnovnu školu. Nakon što je završio informatički smer u Gimnaziji “Uroš Predić“ studirao je mašinstvo, a nešto kasnije i matematiku, koja je jedna od njegovih velikih ljubavi i već 40 godina drži časove iz tog predmeta.
Pored ostalog, dve decenije je radio u “Luci Dunav“, zatim u tižilaštvu, pa u školi kao nastavnik matematike i čak u američkoj ambasadi, a od 2011. je bio viši referent za poslove starčevačke Mesne zajednice i Mesne kancelarije, a sada je zaposlen na lokalnom postrojenju za prečišćavanje otpadnih voda u okviru JKP-a “Starčevac“.
Kao mlad bavio se i sportom, a još jedna velika ljubav iz mladosti je izviđaštvo, u kojem je i dan-danas, pre svega kao dugogodišnji starešina odreda “Nadel“.
Karaktiriše ga izuzetna posvećenost opštem dobru, kao i svestranost, pa se bavio oblastima od novinarstva do astronomija, a redovni je dobrovoljni davaoc krvi i povremeni vodič u starčevačkom muzeju.
Oženjen je Slađanom već 33 godine, a s njom je na svet doneo dva sina: Filipa (28) i Aleksandra, koji je nažalost preminuo od leukemije u 24. godini.
Kako je odrastao mali Peca?
- Prvu deceniju života proveo sam u dvorišnom stanu u strogom centru grada, u Ulici Mite Topalovića. Kada sam napunio devet godina doselili smo se u Starčevo, nakon što su moji roditelji napravili kuću u naselju Šumice. Tada se rodio i brat Nenad, koji je upravo i toliko mlađi od mene. Inače, bio sam izuzetno bolešljivo dete jer sam još kao veoma mali išao u jaslice, nakon navršenih tek tri meseca života. Otac mi je bio građevinac i terenski radnik koji je dolazio kući samo vikendom, dok je majka radila u elektronskoj industriji u Beogradu na montaži tranzistora i, zbog tadašnjeg lošeg prevoza, morala je da ide veoma rano na posao, pa sam u vrtiću uvek bio prvi u dolasku i poslednji u odlasku. Prohodao sam u sedmom mesecu dok sam nešto kasnije počao i da pričam. Uopšte, bio sam veoma radoznalo dete, pa sam na prvom rođendanu već sklapao proste rečenice, a naučio sam i da čitam oba pisma u četvrtoj godini života.
Škola...
- Upisao sam se u Osnovnu školu “Đura Jakšić“ u Pančevu, jer u “Zmaj Jovinoj“, koja mi je pripadala po mestu prebivišta, nije bilo mesta, a ja sam želeo da krenem sa generacijom 1967. Interesantan je podatak da je nakon završetka prvog razreda zasedalo nastavničko veće kako bih polagao drugi razred i odmah prešao u treći, ali sam za to vreme iz dvorišta razbio prozor u zbornici u znak protivljenja, ne želeći da napustim drugove iz razreda sa kojima sam se lepo uklopio. Ni nakon preseljenja u Starčevo nisam hteo da se prebacim u starčevačku školu, pa sam tako putovao u “Đurinu“ pune tri godine. U školu u našem mestu pošao sam tek sredinom šestog razreda. Išao sam u četvrto odeljenje koje je niže razrede pohađalo “donjoj školi“ na uglu Lenjinove i JNA. U to vreme, počeo sam druženje i sa komšijama Zvezdanom Mihajlovićem, Sinišom Kovačevićem i Dejanom Milanovićem, s kojim sam kasnije išao, čak, i na nezaboravno krstarenje biciklima po crnogorskom primorju. Potom sam se uglavnom družio sa Mišom Sokolovićem i Ištvanom Vargom, kome sam bio kum na venčanju, kao i sa Sašom Pavlovićem, koji je mene venčao.
Sport...
- Kao mlad trenirao sam atletiku oko tri godine pod poznatim starčevačkim trenerima Žunjom i Rođom. Discipline su mi bile 100 i 400 metara. Međutim, iako sam bio izuzetno brz nisam imao fizičke predispozicije za velike rezultate. U srednjoj školi sam sa kumom Sašom trenirao stoni tenis u Pančevu oko dve godine, a voleo sam i da igram fudbal.
LJubav prema računarima...
- Nakon završene osnovne škole išao sam u deveti i deseti razred u srednju školu “Paja Marganović“, pa usmereno u Gimnaziju “Uroš Predić“ - informatički smer. Interesantno je da sam prilikom upisa mislio da upisujem smer za novinara, jer su kompjuteri tih godina bili gotovo nepoznati. Veoma sam se dobro uklopio u rad sa tadašnjim računarima i bio jedan od najboljih u toj oblasti, zato što sam veoma dobro znao i voleo matematiku. Potom sam upisao Prirodno-matematički fakultet u Novom Sadu.
Vojska, pa inostranstvo...
- Nakon toga, otišao sam u vojsku u Skoplje, gde sam bio strelac na oklopnom transporteru u Proleterskoj brigadi, ali sam nakon provere znanja i ostalih sposobnosti nakon dva meseca prebačen u vojnu policiju, pa sam završio kao vojnik na prijavnici u verovatno najvećoj kasarni u tadašnjoj Jugoslaviji. Po završetku vojnog roka otisnuo sam u Nemačku, u Hamburg i dobio posao programera u firmi “Rotring“. Ubrzo sam se predomislio i vratio u domovinu kako bih završio fakultet.
Studiranje...
- Pošto sam iz Nemačke došao krajem oktobra, nisam uspeo da pronađem stan u Novom Sadu, gde sam studirao, pa sam često noćio kao ilegalac ili na sada čuvenoj železničkoj stanici. Nekoliko puta spavao sam i u Orlovatu, kada mi pobegne šinobus iz Zrenjanina. Tada se pojavila mogućnost upisa u Višu mašinsku školu “Mihalo Pupin“ u Zrenjaninu, pa sam se u decembru prebacio tamo pošto su predavanja organizovana u Pančevu. U januaru sam položio četiri ispita, a u junu očistio prvu godinu. Jedan ispit čak nisam ni polagao već sam dobio desetku na osnovu zalaganja i znanja na vežbama.
Posao...
- Iste godine sam se i zaposlio u “Luci Dunav“ u Pančevu i tamo proveo više od dvadeset godina radnog staža. Radio sam na mnogim radnim mestima, počev od portira. Viša škola je tada prestala da funkcioniše u Pančevu, a meni je bilo teško da putujem u Zrenjanin pa sam prekinuo školovanje koje me suštinski nije ni zanimalo. Nakon privatizacije “Luke“ iz firme je otišao veliki broj radnika. Iako ja nisam bio na tom spisku optisanih, dobrovoljno sam se javio za odlazak, jer mi se nije svidela novonastala situacija.
Porodica...
- U međuvremenu sam se oženio Slađanom iz Smedereva sa kojom živim već 33 godine. Ona mi je rodila dva sina Aleksandra i Filipa. Aleksandar je na moju veliku žalost u 24. godini preminuo od leukemije. Istog dana kada mi se rodio drugi sin Filip krenuo sam ponovo na matematički fakultet, ali ovoga puta u Beogradu.
Ponovo studiranje...
- Moja ljubav je ipak ostala matematika. Pored posla, porodice, podstanarskog statusa uspeo sam da u roku dam prvu godinu na jednom od najtežih fakulteta. Na trećoj godini studija u firmi su mi promenili radno mesto, pa je sve teže bilo uhvatiti vreme za učenje, a i moj entuzijazam je znatno splasnuo. Ostalo mi je dva ispita kako bi upisao poslednju godinu, iako sam već položio par ispita i iz poslednje godine koju nisam ni odslušao. Sve u svemu, matematičko znanje imam, pa s velikim uspehom dajem časove svim uzrastima, od osnovne škole do fakulteta.
Ponovo posao...
- Nakon odlaska iz “Luke Dunav“ sam radio oko godinu dana u Višem javnom tužilaštvu, pa u američkoj ambasadi i u “Zmaj Jovinoj“ školi kao nastavnik matematike. Potom sam se 2011. godine obreo u MZ Starčevo kao Viši referent za poslove Mesne zajednice i Mesne kancelarije. Tu sam radio do početka prošle godine kada sam prešao na radno mesto rukovodioca postrojenja za preradu otpadnih voda.
Izviđaštvo...
- Kada su se krajem osnovne škole pojavili izviđači bio sam među prvima. Položio sam prvi organizovani tečaj za vodnika i preuzeo rad sa najmlađim kategorijama, poletarcima. Nakon desetak godina izviđači su prestali sa radom, jer je tada počeo raspad zemlje u kojoj smo živeli. Početkom 21. veka, Miša Sokolović, Daniela Jajić i ja smo rešili da u Starčevu ponovo pokrenemo odred pod nazivom “Nadel“. Pozvali smo i Petra Ivoševića, ali on nije želeo da bude na ni jednoj funkciji, već je rekao da će nam pomoći u svemu što nam bude trebalo. Tako je ostalo i do danas, a u početku je bilo teško, ali smo vremenom postali jedan od najboljih odreda u Srbiji. Jedan deo naše organizacije, koji je delovao u Pančevu kao četa “Crne rode“, u međuvremenu se odvojio od nas i nastavio samostalno s radom. Od osnivanja do sada bio sam na mestu starešine odreda, izuzev u jednom mandatu kada se na toj poziciji nalazio Miša. Bio sam član starešinstva Saveza izviđača Vojvodine i Saveza izviđača Srbije, u kojem sam i sada član nadzornog odbora.
Svestranost...
- Interesovanja su mi svestrana pa tako već petnaestak godina pišem za “Starčevačke novine“, a objavio sam i nekoliko tekstova u “Pančevcu“. Istraživao sam istoriju našeg mesta, pa sam, otkada je otvoren starčevački muzej, postao neka vrsta kustosa volontera. Pored toga, obožavam astronomiju i u nekoliko navrata sam organizovao predavanja na tu temu u Kreativnom kulturnom klubu. Kao što rekoh, već skoro 40 godina dajem privatne časove matematike i to sa velikim uspehom. Dobrovoljni sam davalac krvi, pa sam ovu dragocenu tečnost dao više od trideset puta.
Starčevo, danas...
- Starčevo je u svakom pogledu napredno, a smatram da sam u određenoj meri i sam pomogao izuzetnom razvoju našeg mesta i zbog toga se osećam ponosno.
Tako govori ovaj vredan, inteligentan, posvećen i svestran čovek blage naravi, a sugrađanima poručuje:
- Svako od nas trebalo bi da doprinese opštem dobru, jer bi nam tako svima bilo bolje.
Jorda Filipović