U to vreme Mađarska je bila monarhija bez kralja na svom čelu, a umesto njega zemljom je kao regent sve do 1944. vladao Mikloš Horti (1868-1957), austrougarski admiral i političar. Zbog toga što se stavio na Hitlerovu stranu i tako Mađarsku uveo u Drugi svetski rat njegovo ime postalo je simbol mađarskog kolaboracionizma s okupatorom. U Jugoslaviji je proglašen za ratnog zločinca jer su pod njegovom vlašću u Bačkoj vršene masovne likvidacije srpskih civila. S obzirom na to da regent nije imao pravo da dodeljuje plemićke titule mađarski parlament je 1920. odlučio da osnuje Red viteza s ciljem da se istaknutim pojedincima ukaže čast i obezbedi društveno priznanje. Dodelom viteške titule i poseda oni su praktično postali deo novog mađarskog plemstva. Tokom Drugog svetskog rata mnogi članovi mađarske vlade i vojske bili su i članovi Reda i kao takvi bili uključeni u zločine povezane s Holokaustom. Stejt department Sjedinjenih Država smatrao je Red u posleratnom dobu kao slugu nemačke nacističke vlade, a tako je bio tretiran i od strane francuske policije. Brojni pripadnici Reda okupljali su se u egzilu i tako održavali ovu organizaciju živom.
Nakon pada takozvane gvozdene zavese i obnavljanja demokratije u Mađarskoj, zbog borbe oko prava nasleđa i liderstva nekoliko redova se smatralo sledbenikom originalnog Reda viteza, ali se samo jedan od njih izdvojio kao vodeći. Upravo su njegovi čelnici prošle godine titulu viteza Mađarske među ostalima dodelili i mitropolitu budimskom Lukijanu Panteliću.
U međuratnoj Mađarskoj ovo prestižno priznanje dobio je i jedan rođeni Starčevac. Bio je sin učitelja Martina Majera i Julijane rođ. Kabok. Rođen je 27. oktobra 1884. i kršten 1. novembra iste godine u mesnoj crkvi svetog Mauricija pod imenom Martin Štefan Anton Majer. Prema njegovoj biografiji objavljenoj u Mađarskom katoličkom leksikonu 1903. godine završio je Realnu gimnaziju u Segedinu, a pet godina kasnije na Univerzitetu u Budimpešti položio ispit za profesora fizičke geografije i geografije. Od 1908. pa do četrdesetih godina, to jest čitav radni vek, bio je zaposlen u Državnoj gimnaziji „Gabor Klauzal” u Segedinu čiji je direktor bio od 1936. do 1942. godine.
Dobrovoljno je otišao u Prvi svetski rat 1915. i već 1916. bio zarobljen od strane Rusa. Iz zarobljeništva u Sibiru vratio se tek u decembru 1920. godine. Već 1922. stekao je zvanje doktora filozofije, a tri godine nakon toga odlikovan je titulom viteza. Iste 1925. promenio je prezime u Mariafeldi, što bi se prevelo kao Mariafeldski. Najverovatniji razlog za ovakav odabir porodičnog imena jeste to što mu je otac bio rođen u selu Velika Teremija (nem. Mariafeld) koje se danas nalazi u rumunskom delu Banata.
Čista je slučajnost to što je nekad postojalo i naselje Marijenfeld kod Starčeva. Ono je krajem 19. veka rasformirano, a stanovništvo je raseljeno najvećim delom u Vojlovicu. Martin Majer, kasnije Marton Mariafeldi bio je oženjen Anastazijom Telbis, banatskom Bugarkom iz Starog Bešenova. S njom je imao osmoro dece: Mariju, Anastaziju, Martu, Martona, Petera, Julijanu, Kingu i Eržebet. Pored katoličkih organizacija bio je istaknuti ili vodeći član brojnih segedinskih svetovnih društava, a među ostalih i izviđača. Preminuo je u Segedinu 1956. godine u 72. godini života, a supruga Anastazija umrla je 1973. u 81. godini.
Dalibor Mergel